Nećete često sresti uspješne ljude koji ne vole da im komplimentirate. Jedan takav, samozatajni sportski stručnjak je i Veljko Laura Šišo, tekvondaški trener iz splitskog Marjana, kojeg imamo itekako razloga hvaliti.
Riječ je o treneru koji je svojevrsni rekorder u hrvatskom sportu jer je u godini na izmaku, sjedeći u kutu sportašima za vrijeme velikih natjecanja, njih odveo do 10 odličja, za što mu HOO u svojem procesu izbora trenera godine nije odao priznanje.
Šišo je na Olimpijskim igrama u kutu sjedio Leni Stojković (bronca), na seniorskom Prvenstvu Europe Leni Stojković (zlato), Toniju Kanaetu (zlato) i Matei Jelić (bronca), na juniorskom Svjetskom prvenstvu Magdaleni Matić (zlato), Mariji Uglešić (bronca) te na kadetskom Prvenstvu Europe Petri Uglešić (zlato) i Ani Lucić (zlato). Vodio je ovaj trener do zlata i dvije djevojke na Svjetskom prvenstvu gluhih – Mateu Kolovrat i Petru Goleš.
No zbog svoje skromnosti Šišo nam nije dozvolio da ga uzdižemo iznad klupskih mu kolega. No mi ćemo svejedno ustvrditi da su ga u Hrvatskom olimpijskom odboru trebali dodati kao četvrtog trenerskog laureata uz fanstatične Ivicu Tucka (vaterpolo), Nikolu Bralića (veslanje, braća Sinković) i Vladimira Preradovića (džudo, Barbara Matić).
– Ja sam samo taj koji je dospio pod svjetla reflektora, no sve je to snaga našeg kluba i rada brojnih trenera. Kada mi neki kažu da sam osvojio više medalja od Tonija Tomasa, to ne mogu prihvatiti jer znam koliko je on dao za svaku tu medalju. Mi u klubu svi guramo jedni druge i ništa nije mjerljivo na crno-bijeli način. Klub je velik, ima sustav rada koji izbacuje na vrh i sportaše i trenere.
U kojoj mjeri je tajna Šišina uspjeha i njegov prijateljski odnos s Tonijem Tomasom?
– Bez toga ne bi išlo. Ako nemaš pravog mentora kraj sebe, kada dođeš pred zid, kada razmišljaš hoćeš li desno ili lijevo, uvijek je dobro imati nekoga tko će ti dati dobar savjet. I zato ne volim podjelu uspjeha jer njih stvaramo zajedno.
U drugim hrvatskim klubovima ove se jeseni mogla čuti ideja da Tomas više ne bi trebao biti izbornik.
– To su budalaštine. Kada bi se to dogodilo, sve bi u hrvatskom tekvondou krenulo nizbrdo. Najlakše je sjediti i kritizirati. Treba doći na veliko natjecanje i nešto napraviti. To jedino ima smisla ako to govori netko tko je trenerski osvajao olimpijske i svjetske medalje, a ako to govori onaj koji takvih uspjeha nema, onda je to besmisleno.
U čemu je tajna tvornice šampiona Marjan?
– Vrlo jednostavno, imamo čovjeka s vizijom koji ima moć okupljanja da svi radimo u istom smjeru, da svi imamo voljni moment i onda se uvijek nešto stvori.
Klub koji radi na devet splitskih lokacija i koji ima više od 1300 članova nedavno je priredio polaganje za pojase u velikoj dvorani Gripe i to je bio pravi spektakl.
– Kada malo dijete izađe i na tribinama vidi 2000 ljudi, to je doživljaj svih doživljaja. A slično je bilo i za demonstraciju tekvondoa koju je izvelo 30 naših članova. To je iskustvo koje ostaje zapamćeno i kada danas-sutra izađeš u takvoj atmosferi u borbu za medalju, ti to iskustvo već imaš. Nije isto ako ti je prvi put da se upale reflektori.
Je li najveće trenerovo zadovoljstvo kada preuzme dijete od njegovih prvih dana i odvede ga do vrha poput dvostruke svjetske i trostruke europske prvakinje Lene Stojković?
– To je uvijek najslađe, kada trofejni sportaš izađe iz vaše tvornice. Lena je u klubu od četvrte godine. No nije samo ona. Tako je bilo i s europskim prvacima Tonijem Kanaetom i Lovrom Brečićem, ali i s Anom i Lucijom Zaninović. Osim toga, Lovre i Ana sada su treneri u klubu, a Lucija je predsjednica Marjana. Filozofija našega kluba je zadržati naše šampione u klubu. Uvijek je lijepo s njima nastaviti raditi.
Koliko Marjanovim trenerima, a u tome očito stalno uspijevaju, treba vremena da među klincima prepoznaju šampionski materijal?
– Po tom pitanju imamo dobre procjene, brzo prepoznamo materijal. No da bi se postalo šampionom, puno je tu stvari koje treba dograditi. Svako dijete ima svoje kapacitete a najbitnije je da trener i sportaš vjeruju u iste stvari. Ako provedeš vrijeme s nekim tko ne može podnijeti sve što treba istrpjeti, onda vrijeme prođe i ne napravi se ništa.
Svih ovih godina Veljko Laura napravio je jako puno i to podalje od svoje struke.
– Kao srednjoškolac išao sam u strojarsku školu, smjer fina mehanika, ali se time nikad nisam bavio. Vrlo rano sam shvatio da mi se više isplati ulagati u sebe kao trenera. Dobio sam priliku s bratom Hrvojem voditi skupinu djece i tada sam osjetio da je to prilika za mene.
I tako je naš sugovornik finu mehaniku zamijenio filigranskim poslom stvaranja sportskih velikana i filigranskog posla tempiranja sportske forme. Sve to zahtijeva i brojne dane odsutnosti od kuće i nagradu supruzi Ivi za toleranciju.
– Na putovanjima sam više od sto dana godišnje, rekao bih trećinu godine, no supruga je živjela sport, igrala je košarku, pa me razumije.
Šteta je jedino što Šišo ne skuplja putne milje provedene u zrakoplovima.
– I dalje ne skupljam milje jer imam špurijus da će ako ih sada počnem skupljati, sve ovo prestati i da ću početi putovati autobusom. Bolje mi je da šutim i letim. Ako nešto krene krivo, onda ću mijenjati.
