Uoči današnjeg derbija Dinama i Hajduka sjetili smo se jednog kultnog lika Hrvatske nogometne lige i okrenuli broj Stanka Bubala. Nogometaš iz Širokog Brijega 1998. godine stigao je u Osijek, a dvije godine kasnije odigrao je sjajnu sezonu u Hajduku, s kojim je osvojio naslov prvaka. Ipak, krenuli smo od aktualnih tema...
Kakva su vaša predviđanja od današnjeg derbija?
- Derbi između Dinama i Hajduka zaista je nešto posebno, to je kruna hrvatskog nogometa. Ne znam jesu li današnji igrači svjesni veličine te utakmice, ali meni je to bio najveći gušt. Pune tribine, dobar nogomet, odlični igrači... Mislim da je sada Dinamo u nekoj prednosti, pogotovo jer ima bodovnu razliku, ali Hajduk mora ići na pobjedu s mladim snagama. Ti mladi igrači se čeliče u ovakvim utakmicama, moraju dati sve od sebe pa što bude, govori nam Bubalo.
Kako vam djeluje vaš Hajduk?
- Hajduk ovisi o Livaji koji je sjajan igrač i koji sve to vuče. Baš je čudo od igrača. Momčad je dobra, bolja nego prijašnjih godina, ali teško se nositi s Dinamom koji je jak, ima vrhunske igrače. Ni drugo mjesto nije loše, ali samo ako dajete sve od sebe. Iako je teško u Splitu postići da navijači budu zadovoljni drugim mjestom. Tko nije igrao za Hajduk, ne zna što to znači. Navijači su fantastični, ako ginete na terenu, obožavat će vas. Ali s druge strane to je i veliki pritisak jer oni ne priznaju ništa osim pobjede. Mogu misliti koliko je to težak teret sad kad već dugo nema naslova prvaka u Splitu.
Igrali ste s Ivanom Lekom, kako vam djeluje kao trener?
- Leko je bio motor moje generacije u Hajduku, pravi kapetan, igrač koji nas je vodio do titule. On je jako dobar čovjek i vjerujem da će uspjeti kao trener. Zapravo, već je uspio, pogledajte kako je dobar posao odradio u prijašnjim klubovima. Vjerujem da će i sad napraviti dobar posao, samo šteta je što sad nisu dovedena još neka pojačanja. Nadam se da će navijači imati strpljenja, ništa ne dolazi preko noći.
Bubalo je u Hajduku proveo jednu nezaboravnu sezonu, a posebno se pamti derbi iz travnja 2001. godine kada je u pobjedi 3:1 zabio dva pogotka.
- Dva derbija su mi ostala baš duboko urezana u sjećanje: jedan u kojem je Dinamo pobijedio 3:2 golom Gondžića u 90. minuti i taj u kojem sam bio igrač odluke. Posebno se sjećam svog drugog pogotka kad sam dobio loptu u šesnaestercu i prodao lažnjak, Sedloskog i Butinu sam posalo po ćevape, kako se kaže, prisjeća se uz smijeh Bubalo pa dodaje:
- Butina mi je u zafrkanciji znao govoriti da ga nikad nitko nije tako osramotio kao ja tada.
Jeste li znali da se svojim pogotkom na toj utakmici prekinuli tučnjavu Torcide koja se prvo međusobno mlatila, a onda i s policijom.
- Da, rekli su mi to, ali i ja sam tijekom utakmice primijetio da se nešto događa na tribini, da je situacija sve napetija, a onda sam zabio gol pa se sve smirilo i pretvorilo u euforiju. I hvala Bogu da je tako, ne volim takve stvari na tribinama. Općenito mislim da huliganizmu nije mjesto na tribinama, da se treba navijati za svoju momčad, nositi igrače do pobjede. A Torcida je nas zaista nosila cijelo vrijeme.
Kad smo kod toga, sjećate li se odlučujuće utakmice protiv Varteksa u zadnjem kolu kad je u Varaždinu bilo 'pola Splita'?
- Kako ne, pa to je bio spektakl. Bilo je jako puno naših navijača, a mi smo uvjerljivo pobijedili. Postigao sam dva pogotka i izborio jedanaesterac kojeg je Leko realizirao. Na putu kući bila je ludnica, a u zračnoj luci su nas dočekale tisuće ljudi, baš kao i na Poljudu. A drugi dan na Rivi je bilo 100 tisuća ljudi! Pa to je nešto nezaboravno, tko to nije doživio, ne zna o čemu pričam. Cijeli grad je bio uz nas, feštalo se, baš je bilo lijepo. Poslije toga nisi mogao u grad izaći, svi su skakali oko tebe, pozdravljali te. Baš lijepa vremena, prisjeća se Bubalo.
Danas više nema toliko publike kao nekada, drugačija su vremena...
- Uh, kad se samo sjetim koliko je nas ljudi došlo pogledati, i to na svaku utakmicu. Dobro, kod Hajduka je i danas dobra situacija, ima navijača, ali brinu me drugi klubovi. Igra se dobar nogomet, u HNL-u zaista ima sjajnih igrača i utakmica, ali žalosno mi je vidjeti da na neke susrete dođe svega stotinjak ljudi.
Iz Hajduka ste otišli nakon samo jedne sezone, iako ste bili najbolji strijelac momčadi...
- Bilo mi je žao što sam morao otići, ali klub nije imao novca i morao sam. Otišao sam u Kärnten i tamo se zadržao šest godina, kasnije sam igrao s Bjelicom koji je bio moj suigrač i u Osijeku. S njim sam u jako dobrim odnosima, prijatelji smo i često se čujemo. Neno trenutačno odmara, iako bih volio da nekoga trenira jer je odličan trener. Napravio je čudo s Dinamom i s Osijekom.
Kad smo već kod Osijeka, Bubalo je i u tamo imao lijepe trenutke, osvojio je kup, a zanimljivo je da je zabio gol koji je Dinamu donio naslov prvaka.
- Ha-ha, da, može se reći da sam Dinamu donio naslov jer sam u sezoni 1998./99. u zadnjem kolu Rijeci zabio u rašlje i tako odnio naslov prvaka s Kantride. Poslije smo igrali finale kupa na Maksimiru pa su me hvalili i grlili.
Zaigrali ste i za reprezentaciju Hrvatske, sigurno se posebno sjećate utakmice protiv Francuske u Zaprešiću.
- Sezona u Osijeku je završila i ja sam bio na moru, sunčao se u Makarskoj. Kad odjednom stiže poziv da dođem u Čatež. Bio sam presretan. Dođem ja tamo, oko mene sve igračke veličine. Jako su me lijepo prihvatili. A pokojni Ćiro mi kaže: "Sine, ti ćeš meni zaigrati između Bokšića i Šukera." I zaista sam zaigrao, ušao sam u igru umjesto Stanića. Francuska, tada svjetski prvak, je bila moćna, a u jednom trenutku osvrnem se oko sebe i vidim da me čuvaju Thuram i Desailly. Bila je to nevjerojatna scena.
Dok ste igrali u HNL-u, zvali su vas Ronaldo iz Turčinovića. Je li se to zadržalo?
- Ha-ha, je. A to vam je zapravo krenulo još dok sam igrao u Širokom, tada sam često znao zaredati tri, četiri driblinga, nekad i vratara zaobišao pa su dobacivali: "Eno ga, isti Ronaldo". Tako je to krenulo i na kraju se zadržao nadimak.
I za kraj, kako danas gledate na Osijek?
- Osijek je uvijek bio jak, i kad sam ja tamo igrao, bili smo u vrhu. Drago mi je da je i sada tako i nadam se da će tako ostati. Možda Osijek igra malo lošije nego prošle sezone, ali i dalje je jako dobar. Sad se i stadion gradi, baš jedna lijepa priča, zaključio je Bubalo koji danas radi kao pomoćni trener u Širokom Brijegu.
Bez obzira na to što je igrao u Hajduku Bubalo mi je uvijek bio simpatičan lik