Prema kazivanju Biserke Petrović, prva osoba koja je izrekla da će Dražen biti poseban primjerak ljudske vrste bila je baka Cvijeta.
– Prva je to izrekla suprugova majka Cvijeta kad je došla u posjet u Šibenik, a Draženu su bile samo tri godine. Razgovarali smo među sobom suprug i ja da baki Cvijeti moramo nešto reći, ali smo na to zaboravili. Kad smo došli mojoj majci u Bilice, na Prokljansko jezero, Dražen nas je upozorio na to što je baka rekla: "Ovaj mali će biti nešto veliko".
Dražen je često bio na ulici, najčešće zbog loptanja.
– Preradovićeva je bila sportska ulica, igrao se basket, a Dražen je bio ljubimac cijele ulice. Bio je takvo dijete da nisam mogla izaći iz kuće, a da mi ga netko ne poželi uzeti iz ruku. Privlačio je ljude. Kad mu je bilo pet godina, Dražen je počeo raditi planove kako će prestići pet godina starijeg brata Aleksandra. Odlasci s Acom na njegov košarkaški trening bili su mu najljepši izlasci, molio ga je da mu nosi torbu, a u dvorani, u kojoj su trenirale i košarkašice, bio je maskota.
Kada su Petrovićevi shvatili da bi mali Dražen mogao biti veliki sportaš? Biserka Petrović toga se trenutka ne sjeća, ali se sjeća doživljaja jedne mađarske košarkašice:
– I danas mi priča bivša mađarska košarkašica Marija, koja je u Šibenik dolazila s reprezentacijom na pripreme, da je nakon svakog njihova treninga jedan rudlav dječak od 9-10 godina jedva čekao da uđe na igralište. Priča Marija da joj je Dražen tada rekao kako će on biti najbolji košarkaš na svijetu. Ta gospođa i danas na godišnjicu dolazi i u Šibenik i na Mirogoj.
Još u vrtićkoj dobi među dvojicom klinaca iz Preradovićeve ulice razvila se posebna bliskost, prijateljstvo za cijeli život Dražena i Nevena Spahija, danas uglednog europskog trenera i bivšeg hrvatskog izbornika.
– Bili su jako vezani, nerazdvojivi. Živjeli su zgrada do zgrade. Neven je bio dvije godine stariji, no Dražen se uvijek družio sa starijima. Zrelije je razmišljao. Sjećam se Draženova petog rođendana, svi su se ponašali kao Draženovi čuvari, a Neven kao glavni zaštitnik – sjeća se Biserka
Utučen kad se brat razbolio
Neven Spahija jednom nam je rekao da se majka više brinula oko Draženove košarke, a otac oko škole. Potvrdila nam je to i B. Petrović.
– Jole je uvijek želio da sinovi završe škole. Njemu je sport bio na drugom mjestu, a meni na prvom. Dražen je jednom malo zakazao u školi pa mu je Jole uzeo putovnicu i zabranio da ode na turneju u Španjolsku.
Dražen je trenirao i po sedam sati na dan kad mu je bilo samo 12 godina. Mama mu je zbog toga prigovarala, no nije pomoglo.
– Jesam. Bilo mi je teško gledati kako mi se dijete diže u šest sati da bi uzelo ključ dvorane i treniralo. Sâm si je postavljao stolce i driblao oko njih. Jednom je došao kući, a meni se učinilo da ima temperaturu pa sam mu dala toplomjer. No, on ga je tako držao da se nije pokazala povišena temperatura. Bojao se da ću mu zabraniti da trenira nekoliko dana. No, vjerojatno baš zbog toga kod Dražena nije bilo pubertetskih mušica i nestašluka. Nismo s njime imali nikakvih problema, na njega niste imali razloga podviknuti.
A kakav je bio brat Aleksandar?
– On je također bio dobro dijete, no ipak bi znao reći da je iskrenuo nogu, da ne može na trening, a otišao bi u kino – kazala je majka Biserka.
Obitelji je jako teško pao Acin rani odlazak u Cibonu, bilo mu je samo 17 godina.
– Jako teško. On je to želio, a mi to nismo mogli spriječiti. Ne možete zaustaviti dijete. No još je teže bilo kada se razbolio, a dotad nikad nije bio bolestan. Imao je reumatsku groznicu pa mu je i bavljenje sportom bilo upitno. Kad se vratio u Šibenik na kućnu njegu, više nije htio u Zagreb pa smo ga morali nagovarati da se vrati u Cibonu. Zbog te bolesti Aco više nikad nije mogao trenirati koliko i Dražen, no pomogla mu je podrška trenera Novosela koji je forsirao njegov povratak. Tada je Dražen bio jako zabrinut za brata i potišten zbog njegova stanja.
Kako se Aco sasvim oporavio, a Dražen stasao u prvotimca Šibenke, među braćom se razvio rivalitet. Posebice za Ciboninih gostovanja u Šibeniku. Aco se toga dobro sjeća:
– Prvi naši igrački konflikt dogodio se u sezoni 1982./1983. u koju je moja Cibona ušla kao prvak bivše države. Već u prvom kolu ždrijeb je htio da gostujemo u Šibeniku. Bližio se Draženov 19. rođendan, već se nazirao njegov košarkaški genij. Bila je to prva utakmica u kojoj smo igrali jedan protiv drugoga. Na vrata u obiteljskom stanu nalijepio je letak i poručio mi: "Za cibose sutra nema bodova". I doista, to se i dogodilo. Šibenka je dobila Cibonu, a on mene u toj utakmici nije samo nadigrao, nego i nekoliko puta ponizio. Čak mi je dvaput gurnuo loptu kroz noge. Tada sam shvatio da je mlađi brat odrastao i da kreće svojim putem. Poniziti nekoga tko mu je bio idol dovoljno govori o njegovu karakteru.
Prije košarke Aco i Dražen pohađali su glazbenu školu. Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru, no prema kazivanju majke Biserke ta epizoda nije dugo trajala, a za sve je opet bila kriva – košarka.
– Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru. Aco nam se jednom požalio da se na klarinetu svira samo na sprovodima. Dražen bi na satu gitare vrlo često istrgnuo žicu, a dok bi je profesor ponovno postavio, već bi pola sata prošlo. Zapravo, voljeli su oni svirati, ali nisu voljeli solfeggio. Kada sam jednom došla platiti Acin klarinet, ljudi su mi rekli da ne moram jer Aco više ne dolazi i da je prešao na košarku. Shvatili smo da je najljepša glazba za našu djecu – košarka.
>> Sve o 20. godišnjici Draženove smrti čitajte u našem specijalu
Tata nije mogao gledati
Biserka Petrović sjeća se da su ručali kad je nepravednom odlukom poništena finalna pobjeda nad Bosnom.
– Sutradan za ručkom zazvonio je telefon. Javili su da mora ići u Novi Sad jer će se tamo igrati ponovljena utakmica, a on je odmah rekao: "Neka ide tko god hoće, ja svoju medalju ne vraćam. Mi smo prvaci, mi smo naslov već proslavili".
Dok je Biserka Petrović bila na svim utakmicama, Draženovog i Acinog oca nije se moglo vidjeti u dvorani.
– Ja sam gledala svaku utakmicu koju sam mogla, a Jole bi šetao oko dvorane. Njega je to jako opterećivalo. Zbog stresnog posla imao je čir na dvanaestercu i on to nije mogao pratiti. Bio je šef šibenske policije, cijela operativa bila je na njemu. No, bez obzira na to što nije Šibenčanin, iz jednog je sela pokraj Trebinja, moji ga Šibenčani danas više vole nego mene jer je imao odličan odnos s ljudima.
Koliko je bio težak odabir kluba u kojem će igrati nakon Šibenke? To ljeto, osim Cibone, htjeli su ga i Partizan, Zvezda, Bosna, Split...
– On je to sve odvagnuo. Pitao bi mene, oca, brata Acu, prijatelje, no odluku je sâm donio. Prevagnulo je to što mu je stariji brat već bio u Ciboni i što se Cibona izborila za Kup prvaka. S obzirom na to da je drugi dio vojnog roka služio u Beogradu, a da je Zvezda osvojila naslov, možda bi otišao u Beograd.
Tih se dana sjeća i brat Aco, danas izbornik košarkaške reprezentacije BiH:
– Dražen nikada nije donosio odluke naprečac. Kada je odlučio, pozvao me je i otišli smo Mirku Novoselu. Nisam ga morao nagovarati. Odvagnuo sve argumente, a jedan je bila i sigurnost da je stariji brat u klubu u koji prelazi.