Liga nacija je u kontekstu hrvatske nogometne reprezentacije poslužila za ono što bi i trebala poslužiti - isprobavanje novih taktičkih i igračkih opcija u natjecateljskim utakmicama.
Izbornik Zlatko Dalić je gotovo sedam godina praktički bez iznimke vodio reprezentaciju po principu "ne mijenjaj ono što valja". To što valja bio je 4-3-3 sustav koji se primarno temelji na čuvanju lopte trojice iznimno tehnički nadarenih igrača. U prvom ciklusu bili su to Luka Modrić, Ivan Rakitić i Marcelo Brozović, a nakon Rakitićevog umirovljenja iz reprezentacije su to bili Luka Modrić, Mateo Kovačić i Marcelo Brozović. Taj nam je način igre donio srebro i broncu na dva zadnja svjetska prvenstva, natjecanjima na kojima Hrvatska prema stanju na papiru nije bila ni blizu medalje (11. najbolja reprezentacija po projekcijama za SP 2018. u Rusiji, a 12. najbolja za SP u Kataru). Dakle, uspješnost sustava je u proteklim godinama bila enormna, daleko se premašila bilo kakva projekcija.
Odlazak Marcela Brozovića u reprezentativnu mirovinu ovog ljeta potaknuo je stručni stožer reprezentacije na razmišljanje. Prvi put u Dalićevom mandatu Hrvatska više nije imala "tu trojicu" u veznom redu, nije imala kompletan vezni red koji može zaključati loptu u svoje krilo i tako iznervirati protivnika strpljivošću, ali i taj posjed koristiti kao obrambeno oružje. Baš zbog toga Hrvatska u ovih proteklih sedam godina nikad nije izgledala pretjerano lepršavo i atraktivno, ali je bila rezultatski uspješna, što je na kraju krajeva i najvažnije.
Međutim, u stožeru su prepoznali da se takav princip igre ne može nastaviti sa samo dvojicom veznjaka takvog tehničkog ešalona. Izbornik Dalić je na konferenciji za medije nakon utakmice s Poljskom priznao da je Hrvatska u najnoviji ciklus utakmica ušla u potpuno novom 3-5-2, odnosno 3-4-2-1 sustavu zbog profila igrača koje ima.
Što to znači? Jedan primjer toga je u nedjelju u Osijeku pojasnio i sam izbornik: "Hrvatska ima pet-šest vrhunskih stopera, današnja trojica (nap. a. Gvardiol, Šutalo, Ćaleta-Car) plus Pongračić i Erlić, svi oni igraju u vrhunskim ligama i klubovima, što nam dozvoljava igrati sustav s tri stopera".
Joško Gvardiol i Josip Šutalo su igrači koji se izrazito dobro snalaze na pozicijama širokih stopera, takoreći na pozicijama koje su između stopera i beka, budući da u sustavu s trojicom imaju jednog stopera između sebe, a opet na kraju nisu ni bekovi koji igraju uz aut-liniju. Prema njihovim profilnim karakteristikama takve su uloge savršene za njih. Takva uloga je savršena i za trenutno ozlijeđenog Josipa Stanišića, koji je po svojim igračkim osobinama taman nešto između stopera i beka.
Nadalje, bekovi koje hrvatska reprezentacija trenutno ima na svojem raspolaganju najbolje funkcioniraju na pozicijama krilnih bekova. Borna Sosa i Josip Juranović imaju više kvaliteta u igri prema naprijed (npr. prodornost ili centaršutevi) nego prema nazad i njima puno više odgovara igrati kad se iza njih nalaze još tri stopera.
Hrvatska u svojem trenutnom kadru ima velik broj igrača koji u klubovima igraju u sličnim sustavima. Naprimjer, svi Dinamovi igrači koji su u reprezentaciji (Petković, Pjaca, Baturina, P. Sučić) trenutno pod Sergejem Jakirovićem igraju u takvom sustavu. Nisu oni jedini, u takvim sustavima u svojim klubovima igraju (ili su donedavno igrali) i Stanišić, Kramarić, Pašalić, Majer, Juranović, Sosa, Matanović, Ćaleta-Car i Pongračić. Dakle, kad sve to zbrojimo, čak 13 igrača iz reprezentacije u svojim klubovima igra u takvom sustavu, pa stoga ogromna ili tektonska prilagodba nije ni potrebna.
VEZANI ČLANCI:
Najveća prilagodba koju je Hrvatska morala proći u ove dvije utakmice (poraz protiv Portugala i pobjeda protiv Poljske) je upravo ona u kontekstu izgradnje napada preko veznog reda. Luka Modrić i Mateo Kovačić nisu prečesto u svojim karijerama igrali u sustavima kao što je 3-5-2, te su morali jednostavno pronaći novi, drukčiji pristup igri. Glavni dojam nakon ova dva susreta je da taj pristup znatno direktniji i na oko atraktivniji. Luka i Mateo puno češće gledaju prema naprijed, odlučuju se za vertikalna dodavanja ili za nošenje lopte prema naprijed, što je u konačnici dovelo Hrvatsku u znatno veći broj prilika nego što je to bio slučaj posljednjih godina. U utakmicama protiv Portugala i Poljske Hrvatska je upisala iznimnu brojku od 39 udaraca prema protivničkim vratima, a kad malo bolje krene i s realizacijom, rezultatski će te utakmice izgledati znatno bolje. Naravno, pod uvjetom da se ovako nastavi igrati.
Postoje još neki detalji na kojima treba poraditi, a oni se najviše odnose na situacije van posjeda. Primjerice, protiv Portugala naši krilni bekovi su morati pratiti portugalska krila, a u toj situaciji su portugalski bekovi lako prilazili našim vratima jer ih nitko nije pratio. Vjerojatno smo navikli da ih prate naša krila, no budući da u ovakvoj formaciji krila nemamo, u budućnosti će se trebati poraditi na nekakvoj pozicijskoj prilagodbi. Već je protiv Poljske to izgledalo bolje, budući da su i oni igrali 3-5-2 sustav pa se on zrcalio.
U Hrvatskoj je sada prisutan jedan novi sustav i, budući da je igranje u reprezentaciji ipak nešto drugo od igranja u klubu, potrebno je ipak neko vrijeme za prilagodbu. Međutim, treba pohvaliti izbornika i stožer što su iskoristili Ligu nacija za isprobavanje novih ideja, ali i velikog broja novih igrača. Uzevši u obzir da je sve to svježe i novo, te da je bilo volje za preuzimanjem rizika i isprobavanjem novih stvari, ovom prvom ciklusu takozvane nove ere možemo generalno dati prilično pozitivnu ocjenu. S kompletnim kontekstom situacije na umu, izgledalo je to jako dobro.
Čuj shvatili. Eto, ti si to davno znao, a oni tek sad shvatili! Ljudi na čelu sa Dalićem odlično obavljaju svoj posao i reprezentaciju jedne male zemlje drže u svjetskom vrhu. Pošten, profesionalan i sistematičan rad.