Dalić je u 2023. gubio voljene, trpio i mučio se, ali ostao je pobjednik

Francuski stručnjak Didier Deschamps odveo je tricolore na posljednjih šest velikih natjecanja, među ostalim bio je svjetski prvak i doprvak te europski doprvak. Španjolac Roberto Martinez s Belgijom je prokrčio put do četiri, a s Portugalom na još jedan veliki turnir, ukupno pet. Englez Gareth Southgate upravo je odveo Gordi Albion na četvrtu veliku smotru.

Opet stvorio pobjednike

U tom biranom društvu najuspješnijih europskih izbornika od jučer je i – Zlatko Dalić. Izbornik s čak 80 vođenih utakmica na klupi Hrvatske, rekordne 44 pobjede, 15 remija i 21 porazom, te s plasmanima na po dva europska i svjetska prvenstva. Na njima ima dvije medalje, srebro iz Rusije 2018. i broncu iz Katara 2022., kao i srebro iz Lige nacija 2023. godine. To nemaju ni Španjolac Martinez iz Balaguera, ni Englez Southgate iz Watforda. I pitanje je hoće li ikada uspjeti dostići našega skromnoga, samozatajnoga Dalića iz Livna. Jer, pred njim je novi izazov s Hrvatskom, Europsko prvenstvo kao Zlatkova bolna točka – jedino natjecanje na kojemu nije otišao dalje od osmine finala. Ta kobna Španjolska iz Kopenhagena 2021., ona famozna Rebićeva kopačka, Gvardiolova bočica vode, Perišićeva korona – još uvijek nas peku, a kod izbornika bude golemi motiv i elan! Nova medalja? Zašto ne!

Iza Zlatka Dalića najstresnije je kvalifikacijsko razdoblje otkad je postao izbornik. U studenome 2017. godine, najprije protiv Ukrajinaca, a potom i protiv Grka, bilo je "što napraviš – napraviš, ništa ne možeš uprskati". U jesen 2019. protiv Slovačke u Rijeci za prolazak na EP bilo je rutinski, dvije godine poslije protiv Rusije u Splitu malo drame na kiši, a u ciklusu za EP 2024. bilo je doista svega: jedno fatalno ubacivanje iz auta u Splitu protiv Velšana za 1:1, pa šok s Turcima u Osijeku 0:1, odmah potom i drugi u Cardiffu, 1:2. Prvi put Dalić je s Hrvatskom dva puta bio poražen u jednom kvalifikacijskom ciklusu (što se dogodilo i Čačiću s Islandom i Turskom), a i unatoč tim kiksevima, izbornik je ostao čvrst, smiren i ne podlegavši nikakvoj drami, mirno odveo Hrvatsku na EP. Uspio je to gubeći redom kroz kvalifikacije važne protagoniste, Oršića, Petkovića, Livaju, Perišića, Kramarića, u jednom trenutku i preporođenoga Ivanušeca, potom i Kovačića, prije svih njih i Lovrena. Pazite, prvospomenuta petorica bila su s Hrvatskom sudionici pohoda na svjetsku broncu i svaki od njih na tom se prvenstvu upisao u strijelce. Za Hrvatsku – selekciju izrazito skučenih mogućnosti odabira klasnih igrača – bio je to golem gubitak u jednoj fazi kvalifikacijskoga procesa.

I opet, Dalić je, kemijajući i eksperimentirajući, opet stvorio pobjedničko ozračje i – uspio. Dalić nije Hrvatsku na Euro odveo zato što je rođen pod sretnom zvijezdom ili zato što mu je Armenija pomogla protiv Walesa, nego zato što je uvijek imao sposobnosti i autoriteta izvući maksimum iz svoje vojske, zato što ga je ona u ključnim trenucima nastavila slijediti i zato što je – u najstresnijim situacijama – pobjeđivala.

Da, ona je i neočekivano i nedopustivo i gubila, za što je izbornik preuzeo odgovornost. I da, Dalić je u listopadu podcijenio ozbiljnost situacije, na sedam dana izgubivši kontrolu nad momčadi i posrnuo je bez opravdanja. Vjerojatno je iz te svoje krize nešto i naučio, a sigurno je da je ona samo ojačala njegovu motivaciju, vjeru i pozitivnu energiju. Uostalom, nekadašnji europski prvak i polufinalist zadnjega Eura, Danska, izgubila je u ovim kvalifikacijama od Kazahstana i Sjeverne Irske, moćna Španjolska od Škotske..., jednostavno – događa se. Važno je samo na to se ne osvrtati, poraze maksimalno dedramatizirati i naravno – plasirati se. Sutra – ili, preciznije, u lipnju 2024. – kada krene Euro, toga se više nitko neće ni sjećati.

Bolest prijatelja Kovačevića

Na kraju, nije ovo bila laka godina za Dalića ni u emotivnom smislu. Još u veljači stajao je u počasnoj straži na Mirogoju uz odar svoga prijatelja i trenerskog mentora Miroslava Blaževića, u svibnju, dva tjedna prije početka završnice Lige nacija, u Livnu je pokopao majku Katu. Pogodio ga je – kao izbornika koji ne dopušta da bilo što poremeti mir i idilu u reprezentaciji – incident na Rujevici, koji je za posljedicu imao odlazak Marka Livaje, potom i uvrede Torcide u Varaždinu. Uoči posljednjeg okupljanja doznao je i za bolest prijatelja na klupi Varaždina, vrijednoga, tihoga Jablaničanina Marija Kovačevića...

I opet, Dalić je cijelim svojim nemirnim putovanjem prema Euru odavao dojam ličnosti koja ne gubi tlo pod nogama kada je najteže, nego čvrsto i samouvjereno drži uzde, dosljedan svojim principima i vrijednostima koje zastupa, maksimalno posvećen ciljevima koji stoje pred reprezentacijom. Na tom putu, vječno posutom sumnjom, zavišću i megalomanijom, Zlatko Dalić s Hrvatskom u šest godina nije napravio ni jedan pogrešan korak.