Dan kad su nas igrači razočarali, a navijači osramotili

Trebao je to biti službeni put koji mi novinari znamo nazivati i nagradom. Ideš na utakmicu naše reprezentacije protiv autsajdera, rujan je mjesec kad se na Malti još itekako kupa, imaš dobar hotel s bazenom na vrhu. Hrvatska je došla odraditi posao nakon uspješnog gostovanja na Islandu. Nažalost, dečki koje je sa sobom doveo izbornik Zlatko Kranjčar izgledali su kao da su imali istu ideju kao vaš novinar. Tako su i igrali na Malti. Još kad je mali Cico (Niko Kranjčar) rano zabio za naše vodstvo, sve je izgledalo idealno.

No, onda je pakao zavladao u tom sredozemnom raju, malteški poluamater je zabio za 1:1. To se nije svidjelo navijačima i počela je drama, malteški križ u hrvatskoj režiji. Naši kvazi navijači počeli su trgati sjedalice na stadionu kojem je susjedstvo nalik pustinji. Sudac je kod tih 1:1 uspio utakmicu privesti kraju, no tek tada je nastao krš i lom. Ti ljudi u dresovima s kockicama počeli su bacati sjedalice na teren, pa na susjedni sektor. Na maltešku policiju koja je bila na stadionu tako ne pripremljena. Jer, tko bi na Malti radio probleme? Tih nekoliko policajaca i policajki, bez oružja nisu imali izbora nego navijačima iz Hrvatske nazad bacati komade sjedalica. Ljudi koji su bili u svečanoj loži, gospoda doista po svemu, izgubili su kompas. Odjednom su i oni počeli trgati sjedalice, čupati utičnice iz zida, samo da bi imali s čime u boj protiv agresora.

Da, Hrvatska koja je toliko propatila zbog agresora, na Malti je bila agresor. Shvaćao sam te ljude, te mirne Maltežane koji su podivljali. Tom utičnicom branili su svoje od divljaka, od agresora. Morao se svatko od nas osjećati agresorom, tako su nas i tretirali. Više nije bilo važno tko je igrač, trener, novinar. Naši su reprezentativci bili zaključani u svlačionici, čuvala ih je ta slabašna policija, ženska reprezentacija bila je u hodniku, kao i noviari koji su se uspjeli probiti do utrobe stadiona. Nakon što su im oduzeli sve kartice iz fotoaparata, neki od nas su ih uspjeli skriti u čarapama ili gaćama.

Potpisnik ovih redaka bio je sretnik, uspio je doći do zračne luke iako nije imao kartu za taj, nego za drugi dan. Povjerenik za sigurnost HNS-a Zoran Cvrk odlučio je ostati i novinaru Večernjeg lista ustupiti svoju kartu. Ostao je Cvrk jer je znao da je uhićeno stotinjak ljudi, dobar dio njih nije bio ništa kriv i želio je pomoći tim nevinim ljudima. No, toga dana, svi Hrvati su bili krivi, i oni koji su doista napravili nerede i oni obični ljudi, pravi navijači reprezentacije. Toga dana svi smo bili agresori. I jesmo, taj miroljubivi narod tada je utičnicama i sjedalicama branio svoju zemlju. A svi mi koji smo proživjeli rat u Hrvatskoj i agresiju bili smo tužniji nego ikad, mislili smo da smo drukčiji. Tada nije bilo ni Mamića ni Šukera, bilo je, kao i nebrojeno puta prije njih i danas, bitno doći u prvi plan za svoj ili nečiji interes.

Na kraju su i nevini osuđeni, a dobar dio krivih uspio se domoći zrakoplova i mirno se vratiti kući te se smijati onima koji su 'zaglavili'. HNS je platio obnovu uništene tribine dogovorom predsjednika malteškog saveza i prijatelja mu Vlatka Markovića ne bi li dobio manju kaznu. I onda se čudimo da danas na stadionu u Malti neće biti naših navijača iako, koliko znamo, imaju plan otići i napraviti novi šou, sve ne bi li Hrvatska ostala bez Eura. Srećom, ovaj put nisam 'nagrađen' putom na Maltu.

>>Incident na Malti: Potukli se Hrvati i Srbi, ima i ozlijeđenih!