Dinamo pratim više od 45 godina i nitko mi nije oduzeo akreditaciju. Sve do Mamića i Barišića

Otkad je Zdravko Mamić u bijegu pred hrvatskim pravosuđem, Dinamo postiže odlične rezultate, izuzmemo li posrtaj u finalu Kupa 22. svibnja. Tko zna kako bi se tada proveo Nenad Bjelica da je „gazda“ bio tu, jer su prethodna iskustva u sličnim situacijama bila loša, iako se ne može poreći da je upravo Zdravko Mamić Bjelicu i doveo. Ali očito nije isto kad on upravlja na daljinu ili kad je neposredno tu, pred vratima ili u svlačionici, kad poziva na osobne raporte, triput se rastaje s jednim Brankom Ivankovićem i dolazi u nepremostiv spor s Vahidom Halilhodžićem, o čemu su strujale najfantastičnije priče.

Sada su se okolnosti promijenile. Bjelica je odličan trener i vješt čovjek, ne mora na izravne raporte, čuva se od javnih izjava o Mamiću, uzima i dio njegove slave, ali posjeduje visoku dozu taštine, koja nije problem ako pokraj sebe nema osobu sličnih osobina. Da je Zdravko Mamić tu, pitanje je kako bi bilo.

Mamić je uglavnom davao prednost savitljivim trenerima koji se nisu suprotstavljali njegovim povišenim govorima katkad začinjenim neugodnim riječima. Najneobičnije se dogodilo s bugarskim trenerom Ivajlom Petevom. On je 28. rujna 2016. preuzeo momčad, koja u četiri utakmice grupne faze Lige prvaka pod njegovim zapovjedništvom nije osvojila ni boda ni zabila gola, kao uostalom ni u prethodne dvije. Ali mu je već na početku proljetne polusezone 13. veljače 2017. ugovor produljen, premda je bilo jasno da trenira slabo i da momčad igra loše. To se uostalom pokazalo na kraju sezone kada nije osvojio ni prvenstvo ni Kup. Svakako je krajnje protuslovno zdravom smislu zaključiti da Dinamo igra bolje kad Mamića nema blizu, ali kad se pobliže promotri njegov unutarnji sklop, ništa nije neobično ni proturječno. Čovjek je živio iznimno visokim standardom jer takav mu je bio položaj, a onda su pravosudne institucije njega i njegovu družinu optužile, a njega i prvostupanjski osudile, zbog izvlačenja iz kluba 40 milijuna eura. Čini se da se ne može suzdržati! On će patiti u bijegu i u zatvoru, po cijenu da to bude i u Zenici, no slast materijalnoga posjedovanja jača je izgleda od toga. U trenucima kad je mogao doživjeti najveću nogometnu slavu, Mamić, realno rečeno, bježi, ne uživa u utakmicama, suočen je s mogućnošću izručenja, pritvora, novih suđenja, izravnih ili u odsutnosti, nije isključeno i visokih presuda. Sam je to izabrao. Premda nije za ovu prigodu, ali s obzirom na to da sam to već objavio u svojoj knjizi, mogu ponoviti: jednom mi je prvi hrvatski predsjednik Tuđman, kad smo raspravljali o pretvorbi, rekao: Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?

Možda je istina, ali to ne znači da se ne može problematizirati sveukupna situacija u Dinamu, pokraj svih pohvala treneru, igračima i navijačima, jer realno postoje i krupni problemi. Pitanje preoblikovanja i privatizacije, pitanje stadiona, pa što će biti ako se optužnice pravomoćno dokažu: Skupština je izglasala da Dinamo nije oštećen! Hoće li predsjednik Barišić i skupštinari snositi zbog toga posljedice? Netko će morati namiriti tih 40 milijuna eura! Barišić je u prosincu prošle godine najavio da će Dinamo početi graditi stadion na sadašnjoj lokaciji u Maksimiru. Prije nekoliko dana, gradonačelnik Bandić (Grad je vlasnik stadiona) izjavio je: „Očekujemo o tome pismo iz Dinama“. Znači, u osam mjeseci nije ništa učinjeno u odnosu na vlasnika. Da je tih 40 milijuna eura u rukama skupštinara i Barišića, ne i negdje u zraku ili u nečijim džepovima, mogla se, što se kaže, ubosti i prva lopata. Neće sve Kinezi, ako uopće išta i hoće?

U prošlom tekstu pobliže sam pisao o problemima u klubu. Zbog toga Dinamo protiv Rosenborga nije igrao slabije niti je ugođaj u gledalištu bio lošiji, no oduzeta mi je novinarska akreditacija jer unosim nemir uoči najvažnije utakmice. Nije mi nitko ni rekao razlog, tako sam čuo. Samo sam obaviješten da moje ime više nije na popisu onih koji su akreditacije dobili, a dan prije objavljenog teksta je bilo. Kao novinar Večernjeg lista, Dinamo pratim od 17. veljače 1974., više od 45 godina, ne uvijek kao izvjestitelj, nego 16 godina kao glavni urednik Večernjeg lista i Sportskih novosti. Bilo je tu i pola političkog novinarstva, ali i izvještavanja s desetaka Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava i natjecanja u pet sportova. I nikada mi nitko nije oduzeo akreditaciju, nego baš Zdravko Mamić i Mirko Barišić.

Čudno je kako Mirko Barišić, koji ima 82 godine, ne shvaća da sve nije od danas. Nije Dinamo od danas i samo za danas. Gdje su mu sve moguće životne pouke koje je nesumnjivo stjecao? Neće se Dinamo osloboditi svojih tereta ako se zabrani pisanje o njima.

Uzeo sam ponovno Barišićevu autobiografsku knjigu koju je objavio 2004. Uvijek mi se poslije njezina čitanja javljaju dvojbe, neke nelogičnosti. Barišić za sebe tvrdi da je bio sudionik Hrvatskog proljeća, da mu je poslije 1971. oduzeta putovnica, koja mu je vraćena uz pomoć Franje Gregurića. Vrlo brzo Barišić se zapošljava u beogradskom reeksporteru Genexu, odnosno u njegovoj tvrtki Combick u Frankfurtu. Genex je bio pojam izrabljivanja Hrvatske u to doba. Uz ostalo i zbog suprotstavljanja Genexu i takvima održana je zloglasna 21. sjednica Predsjedništva SKJ potkraj 1971. u Karađorđevu zbog koje su proljećari gubili karijere i izbacivani iz javnog života. Ali, očito ima i drugih primjera. No, tu ću zasad stati.