Bogata Dinamova povijest bilježi i ovo: najjača, najslavnija i najopjevanija momčad plavih svih vremena, ona iz 1967. godine, na svome je vrhuncu – netom nakon plasmana u finale Kupa velesajamskih gradova – naslov prvaka Jugoslavije prokockala u – Rijeci!
Posrijedi je jedan od najbolnijih Dinamovih poslijeratnih poraza u domaćim natjecanjima, Rijeka – Dinamo 3:2, koji je zbio 18. lipnja 1967. godine, četiri dana nakon antologijske pobjede plavih nad Eintrachtom 4:0 u polufinalu KVG-a. Te je večeri najbolji Dinamov nogometaš Stjepan Lamza odigrao utakmicu života, a onda pred jutro mamuran pao s balkona Vile Rebar na Sljemenu i teško se ozlijedio.
Prvak postalo Sarajevo
Zašto je poraz na Kantridi, pred 12 tisuća gledatelja, bio toliko važan za plave? Zato što je Dinamo dva kola prije kraja prvenstva šokantno ispustio prvo mjesto i prepustio ga Sarajevu, s kojim je u sljedećem kolu odigrao 0:0 u Maksimiru, te tako Sarajlijama omogućio osvajanje naslova prvaka. Ali, tu su utakmicu u Rijeci Dinamovi igrači odigrali duboko pod dojmom Lamzine drame, o čemu je tada pisao i Večernji list u komentaru o mizernoj izvedbi plavih: "Na Dinamu se osjetio umor od teške utakmice s Eintrachtom, ali osjetio se i gubitak Lamze – igrači su bili deprimirani onim što se dogodilo njihovu najboljem pojedincu", pisalo je u izvješću Večernjaka.
Pokojni Dinamov vratar i protagonist utakmice na Kantridi, legendarni Zlatko Škorić, znao se prisjetiti toga mučnoga poslijepodneva ispričavši kako je Dinamovim igračima uoči istrčavanja protiv Rijeke bilo rečeno da je Lamza umro od posljedica pada s balkona! Bila je to nečija podvala kako bi se igrače Dinama destabiliziralo u najvažnijoj utakmici sezone.
Za Dinamo je toga dana u Rijeci nastupio tada 20-godišnji Živiničanin Denijal Pirić, danas vitalni 77-godišnjak s prebivalištem u Sarajevu. Priznaje kako su mu detalji utakmice na Kantridi ostali u magli, ali zato se dobro sjeća teške situacije oko Lamzina zdravstvenog stanja.
– Lamza je doista protiv Eintrachta odigrao vrhunsku utakmicu, i on je u to vrijeme bio najomiljeniji Dinamov igrač, a uživao je i veliki respekt svih nas u svlačionici. Stoga je ta njegova drama i te kako imala utjecaja na sve nas, osobito na nas mlađe igrače. Na žalost, taj pad i njegov odlazak u bolnicu bili su u to vrijeme događaj o kojemu su svi pričali, čak je time bila zasjenjena i pobjeda nad Eintrachtom. Do mene toga dana u Rijeci nije doprla glasina da je Lamza umro, međutim, nama je svima u glavama bila njegova situacija, jer nismo znali kako mu je, i sigurno se odrazila na naš nastup u Rijeci – kazao nam je Pirić.
Igre izvan travnjaka
Ističe kako mu je i dandanas žao što se najveća Dinamova generacija, koja je krajem 60-ih bila u stanju pobijediti bilo koju momčad u Europi, nije domogla naslova prvaka. Ona je između 1960. i 1969. čak četiri puta osvojila Kup Jugoslavije, ali i čak pet puta bila drugoplasirana u jugoslavenskom prvenstvu.
– Niz je okolnosti na to utjecao. Za mene su presudni bili nenogometni razlozi, igre izvan travnjaka. Dinamo je bio sinonim fair playa, viteški smo nastupali svuda po Europi, ali u domaćim natjecanjima to nije bilo dovoljno za trofeje. Protiv sudaca nismo mogli. Pa nije slučajno da smo pet puta bili doprvaci – dodao je Pirić.
Strahujete li da bi Dinamo ponovno mogao izgubiti prvenstvo u Rijeci?
– Najprije, žao mi je što Hajduk više nije u utrci za titulu jer oni bi je, zajedno sa svojim predivnim navijačima, i te kako znali proslaviti. Drago mi je da se moj Dinamo u posljednje vrijeme stabilizirao i da je došao u priliku obraniti titulu. Kad je derbi u pitanju, to je jedna utakmica, a u njoj je uvijek stvar motiva i trenutka tko će slaviti – istaknuo je Pirić.
Tog 18. lipnja 1967. godine strijelci za Rijeku protiv Dinama bili su Bursać u 15. i 53. minuti te Tomljenović u 25., a za Dinamo su zabili Devčić autogol u 37. i Zambata u 72. minuti. Sudio je beogradski sudac Živko Bajić, a Večernji list ovako je ocijenio igrače obje momčadi:
Rijeka: Jantoljak 7, Milevoj 6.5, Mugoša 6.5, Rabac 7, Devčić 6.5 (Brnjac 6.5), Vranković 8, Jovović 7, Gulin 6.5, Bursać 7.5, Tomljenović 7, Vukoje 6;
Dinamo: Škorić 6, Blašković 6.5, Brnčić 7, Mesić 7, Belin 5.5, Ramljak 7.5, Novak 6, Gucmirtl 6, Zambata 6.5, Pirić 7.5, Rora 6.5.
Sucu treba "čestitati" – bio je naslov izvučen iz izjave Dinamova trenera Branka Zebeca, a cijela izjava glasila je ovako: "Sudac (Bajić) je bio očajan. Zaista mu treba 'čestitati'. Tražili smo njegovo izuzeće, ali svejedno je sudio."
Dražan Jerković, u to vrijeme tehnički referent Dinama, podupro je Zebeca.
– Nije to prvi put da Bajić oduzima bodove Dinamu – izjavio je Jerković, a trener Rijeke Angelo Zikovich kazao je:
– Bila je to teška borba, kako smo uostalom i očekivali. Pobijedili smo sasvim zasluženo, zahvaljujući velikoj borbenosti koja je bila presudna u svim dosadašnjim uspjesima Rijeke. Svi su se naši igrači maksimalno zalagali pa bi bilo nepravedno bilo koga izdvajati.
Rijeka je nakon ove pobjede bila tek na 12. mjestu od 16 klubova, a Dinamo drugoplasiran, gdje je i ostao do kraja prvenstva.