Samo dan nakon što je sveučilišni profesor i član Skupštine Dinama Jure Zovko objavio na Facebooku status u kojem je, između ostaloga, kazao da mu je neshvatljivo pretjerano glorificiranje pokojnoga Zlatka Kranjčara, pa dodao i to da ga iritira provincijalno isticanje Kranjčareve purgerske prošlosti i purgerske životne forme, žestok odgovor mu je uputio sveučilišni profesor dr. sc. Nenad Pokos.
Prenosimo njegovo pismo u cijelosti:
Poštovani gospodine Zovko,
javljam Vam se s poštovanjem jer ste, ako Vam je vjerovati, postali vatreni dinamovac kao klinac. Po tome ispada kako pamtite i Dinamovo osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. jer ste tada imali nepunih deset godina. Na tome Vam zavidim jer sam ja postao vatreni dinamovac tek 1972. godine u sedmoj godini života. Od te 1972. godine dobar dio moga života posvećen je praćenju najdražeg nam kluba.
Budući da ste osam godina stariji od mene, vjerojatno ste bolje upućeni kako su tih 1970-ih neki klubovi u bivšoj državi bili privilegirani za razliku od Dinama. Sjetimo se samo prvenstva 1975./1976. kada je sudac Maksimović za više od pet minuta produžio utakmicu Olimpija-Partizan nakon koje je beogradski klub postao državni prvak zbog pobjede u toj sudačkoj nadoknadi, koje tada službeno nije trebalo biti.
Taj i slični događaji (npr. slučaj Tomić iz 1979.) stvarali su kod navijača Dinama frustraciju sve do 1982. godine kada nakon 24 godine ponovno osvajamo naslov prvaka. Kao vatrenom dinamovcu možda Vam je taj naslov značio više nego meni jer smo prije toga zadnji puta bili prvaci upravo u sezoni kada ste i Vi rođeni.
Jedan od najistaknutijih igrača Dinama tada je bio i Zlatko Kranjčar, koji je odigrao ukupno 556 utakmica za naš klub, a kojeg Vi tako besramno omalovažavate. Priznajem, više sam te godine volio Snješka Cerina jer je bio iz mojeg rodnoga Trnja, ali po Vama, možda je i on dolazio iz sela pored Zagreba, kako etiketirate i Ferenščicu. Međutim, taj Zlatko Kranjčar već je nekoliko godina ranije postao maskota Dinama i nedvojbeno ljubimac, ne samo Dinamovih navijača iz Zagreba, već i šire.
>>> Podsjećamo što je na Facebooku napisao Jure Zovko
Međutim, ovdje bih se prije svega htio osvrnuti na Vašu tvrdnju kako je Zlatko Kranjčar na vrhuncu karijere ostvario prosječan transfer u austrijski Rapid. Ne ulazeći u to da su u tadašnjoj državi nogometaši mogli otići u inozemstvo tek s odsluženim vojnim rokom i navršenih 27 godina života, htio bih naglasiti kako je Kranjčar u siječnju 1983. potpisao ugovor za Rapid koji sezonu prije toga (1981./82.) osvojio titulu prvaka Austrije.
Nekako u doba kada je Kranjčar započeo seniorsku karijeru u Dinamu, u Hajduku su igrala tri rođena Splićana, kojima nitko ne može osporiti status vječnih legendi splitskog kluba (Jerković, Šurjak i Mužinić). Prvi od njih, Jurica Jerković, odigrao je 529 utakmica za Hajduk (manje od 556 Kranjčarevih utakmica za naš klub), a nakon toga otišao je 1978. u švicarski FC Zürich koji je u prethodnoj sezoni zauzeo peto mjesto u švicarskom prvenstvu.
Ivica Šurjak potpisao je na početku sezone 1981./1982. za PSG koji je prethodnu sezonu završio na petom mjestu u francuskom prvenstvu. Dražen Mužinić (354 službene utakmice za Hajduk) nakon odlaska iz Hajduka počeo je igrati za engleski Norwich City na početku sezone 1980./1981., a sezonu ranije taj je klub zauzeo 12. mjesto u engleskom prvenstvu. Zanima me bi li neki vatreni navijač Hajduka osporio njihove tadašnje transfere i pitao se zavrjeđuje li se stadion Hajduka nazvati po nekome od njih trojice.
Međutim, ono što me u Vašoj objavi najviše pogodilo je termin „agramerski provincijalizam“. Iz Vaše biografije proizlazi kako ste došli u Zagreb 1990. godine u 33-oj godini života. Dakle, niti ste sa Zagrepčanima išli u školu niti studirali, a uzimate si za pravo govoriti o njihovom provincijalizmu. Na kraju, zanima me gdje ste kao vatreni dinamovac, kako ste predstavljate, bili 13.5.1990. i nekoliko godina kasnije kada su mnogi „agramerski provincijalci“ popunili grobna mjesta.
S poštovanjem,
prof. dr. sc. Nenad Pokos,
„agramerski provincijalac“
Zovko je u svojoj izjavi glede "agramerskog provincijalizma" išao pomalo grubo prema jednom sentimentu koji ne razumije ili bar ne razumije u potpunosti. Naime, Cico je bio simbol lijepše strane Zagreba, Cico je bio "dobri duh Zagreba". On je u sebi nosio sve ono dobro što Zagreb ugradi u svoje ljude od trenutka rođenja: pristojnost, vedrinu, prijateljstvo, pouzdanost, nezlopamtilo, požrtvovnost, empatičnost, toplinu, itd. Zato Zovko ne smije biti oštar prema jednom intimnom bezazlenom dubokom osjećaju svih pravih zagrepčana koji u Cici prepoznaju "svog dečka". To nije arogantni površni osjećaj nadmoći ili naivni i priprosti agramerski provincijalizam, nego je to jedan intimni nevini osjećaj koji na dubljim razinama veže sve prave zagrepčane. Drugim riječima, to je jedna lijepa dublja stvarnost koju pravi zagrepčani prepoznaju kao "nešto svoje", kao nešto gdje su doma, gdje im je najsigurnije, najudobnije, najtoplije. Ali, da su naši mediji zbog vlasnika koji stoje iza njih poprimili jedan senzacionalistički, patetični, folkloristički, neodmjereni, srcedrapateljski, provincijslistički, balkanistički štih, e tu je Zovko u pravu. Sjetite se samo nedavnih hvalospjeva nekim ljudima koji su bili regionalne "veličine" i odmah je sve jasno.