Proteklih dana do Dina Rađe (50) stigla je vijest koja mu je potaknula suze radosnice. A vijest je bila o tome da je, i za njega pomalo neočekivano, svrstan u galeriju košarkaških besmrtnika.
- Nazvala me Kim Bohuny, dopredsjednica NBA lige zadužena za međunarodne igrače i vezu sa Svjetskim košarkaškim savezom. Nije mi ona ništa rekla osim da ima veliku vijest za mene i da će me odmah spojiti sa Fibom.
Na spomen Fibe, Dinu je odmah sinula samo jedna misao, zapravo i velika želja.
- Čim mi je rekla da me spaja s Fibom ponadao sam se da je riječ o tome da je odlučeno da se sve preostale utakmice kvalifikacija za SP igraju ovog ljeta odnosno u rujnu što bi značilo da možemo računati na naše NBA igrače i euroligaša Simona.
Nažalost predsjednika Stručnog savjeta HKS-a to nije bila ta vijest, ali jest "breaking news".
- Javio mi se Fibin direktor za razvoj Zoran Radović, moj negdašnji suigrač iz reprezentacije bivše države, i on mi je kazao da sam izabran u Košarkašku kuću slavnih. Ne Fibinu nego onu američku u Springfieldu. U tom trenutku od nevjerice sam zaplakao, a na spomen toga plakao sam i naredna dva dana.
Je li Dino ikada kao igrač razmišljao da će postati počasnikom kuće košarkaških legendi?
- Uvijek pomisliš, možda i ja dospijem tamo jednog dana, no da će to biti ovako rano, to mi nije palo na pamet. Nije to bio dio mojih sportskih snova, no ako se treba dogoditi onda moliš Boga da to doživiš.
Postati počasnikom Basketball Hall of Fame nešto je što odvaja najveće od odličnih.
- Malo je tko svjestan što to znači za nas košarkaše. Meni je to nagrada za životno djelo, potvrda da sve ono što ja mislim o sebi ljudi misle još i više. Ja znam koliko vrijedim jer znam da sam sve napravio krvavim radom, no samo to priznanje da netko to još više cijeni od mene samog emotivno me pogodilo. Jer, svjestan sam i da je to počast Hrvatskoj, gradu Splitu, mom matičnom klubu Jugoplastici, hrvatskoj reprezentaciji, svim trenerima koji su samnom radili, svim mojim klubovima, na neki način priznanje je to i mom velikom suigraču Toniju Kukoču...
Kako je Rađa u Kuću slavnih dospio prije Kukoča za kojeg se očekivalo da će baš on biti četvrti Hrvat u košarkaškim odajama besmrtnih? A kao takav spominjao se i Srbin Vlade Divac. Kako će njih dvojica reagirati? Hoće li biti zadovoljni ili ljubomorni?
- Ja ne znam po kojim sam kriterijima ja izabran baš sada i tko me uopće za takvo što predložio, no poznajem Kukoča i Divca jako dobro i uvjeren sam da će im biti drago. I njihovo mjesto je u Kući slavnih i oni znaju da će biti izabrani prije ili kasnije, nebitno kojim redoslijedom.
Redoslijed dosad izabranih Hrvata bio je Krešimir Ćosić (1996.), Dražen Petrović (2002.) pa Mirko Novosel (2007.). A sa svom trojicom Dino je imao doticaja. Ćosić ga je kao izbornik uveo u seniorsku reprezentaciju, Dražen mu je bio suigrač i veliki prijatelj, a Mirko mu je bio trener na Eurobasketu 1993.
- Prema svoj trojici osjećam duboki respekt. Ćosić je bio i igrački i trenerski čovjek ispred svog vremena, a Dražen je netko tko nam svima i danas jako nedostaje jer je bio genijalan igrač, sjajan prijatelj i veliki sportski "freak" kojeg je sve zanimalo. Kada je već bio u NBA-u, znao bi me nazvati da me pita kako su igrali, recimo, Jadran iz Kaštel Sućurca i Val iz Kaštel Starog pa bih mu čitao rezultate iz Sportskih novosti jer tada nije bilo interneta. Za njegovu pogibiju javio mi je upravo Novosel, čovjek koji je stvorio veliku Cibonu i tadašnjoj reprezentaciji SSSR-a nametnuo kompleks manje vrijednosti. Kada me Mirko nazvao, a bila je ponoć, da nisam sjedio na kauč ja bih pao u nesvijest. Kada mi je kazao da nema više Dražena, počelo mi se vrtjeti u glavi.
U svojoj trofejnoj tribini Rađa ima dva naslova klupskog prvaka Europe s matičnim klubom Splitom, a i dvaput je bio reprezentativni prvak Europe sa selekcijom bivše SFRJ. S Hrvatskom je pak osvojio olimpijsko srebro (1992.), dvije europske bronce (1993. i 1995.) te svjetsku broncu (1994.), a sveukupno ima osam reprezentativnih medalja s najvećih natjecanja. U NBA ligi proveo je četiri sezone u kojima je odigrao 224 utakice uz prosjek od 16,7 koševa i 8,4 skoka pri čemu je u najboljoj sezoni (1995./1996.) prosječno knjižio 19,7 koševa i 9,8 skokova.
Kada sam napravi presjek svoje karijere, koji su od tih trofeja njemu osobno bili najvažniji?
- Lijepo je bili i kada smo osvojili naslov prvaka na Svetog Duju protiv Partizana, no ništa se ne može usporediti s prvim naslovom prvaka Europe s Jugoplastikom osvojen u Munchenu te olimpijsko srebro s Hrvatskom u Barceloni.
Premda je za svoj prvi inozemni ugovor, za tadašnje prilike, bio bajoslovno plaćen, taj trenutak on ne smatra toliko bitnim, a kada je došao u rimski Messaggero bio je bolje plaćen od Diega Maradone koji je tada igrao u Napoliju.
- Meni to nije značilo ništa. Ja sam jedino za prvih 300 tisuća dolara pitao menadžera je li to došlo na račun, a nakon toga nikad nisam pitao jesu li došli novci.
Ne smeta ga niti to što igrači koji nemaju ni upola njegove klase danas dobijaju dvostruko više od njega.
- Nije niti najmanje briga za to. Lijepo je imati novce, no nisam igrao košarku radi novca.
Nakon imenovanja za člana "Klase 2018", Rađa je imao snažnu potrebu da se zahvali brojnim trenerima koji su ga u karijeri vodili:
- Počeo sam trenirati kod Petra Bezelja, nastavio kod Zorana Graše koji me prvi, ali nakratko, stavio u prvu momčad. Kada je prvu momčad pak preuzeo Krećo Ćosić ja sam vraćen u juniorski sastav, a kada je za prvog trenera došao Slavko Trninić kod njega sam postao standardni član seniorske momčadi. Nisam puno igrao, ali sam stalno trenirao sa seniorima. Nakon Slavka došao je Zoran Slavnić kod kojeg sam proigrao, a potom je momčad preuzeo Božo Maljković s kojim sam osvojio sve što se u klupskoj Europi tada moglo. Uslijedio je odlazak u Romu gdje su mi treneri bili Valerio Bianchini i Paolo DiFonso, potom u Celticsima Chris Ford i M.L. Carr, a po povratku u Europu Slobodan Subotić te Ivica Burić, Ilias Zouros, Jasmin Repeša, Petar Skansi i na kraju karijere Milan Zečević u Vitalcu. U mlađim reprezentativnim selekcijama vodio me Svetislav Pešić, a u seniorsku reprezentaciju me uveo Krešo Ćosić kojeg je pak naslijedio Dušan Ivković. Raspadom bivše SFRJ izbornici su mi bili Petar Skansi, Mirko Novosel i Giuseppe Gjergja. Svakako moram istaknuti i svog prvog kondicijskog trenera Mirka Krolu jer ja sam možda i prvi sportaš s ovih prostora koji je angažirao osobnog kondicijskog trenera i to o svom trošku jer sam shvatio da mi je nužno potreban dodatni rad. Investiranje u vlastito tijelo bilo je kao i reinvestiranje u bilo kojem drugom poslu.
Po statistici, samo Rusija (4) ima jednak broj počasnika u Kući slavnih koliko i Hrvatska pri čemu treba reći da Rusi imaju samo jednog igrača (i dvije igračice), a Lijepa Naša čak trojicu bivših košarkaša i jednog trenera. Nažalost, koliko god je to priznanje i počast toliko je i nostalgični podsjetnik koliko smo nekad bili košarkaški velika zemlja, a koliko smo sada daleko od toga i u vrlo opravdanom velikom strahu da niti na Svjetsko prvenstvo nećemo otići, među 32 reprezentacije.
zasluženo, igračina