Hoću na karate! – povikao je prije godinu i pol dana desetogodišnji Ivan Perković iz Slavonskog Broda. Njegovi brat i sestra blizanci Josip i Lucija tim su se sportom počeli baviti šest mjeseci prije njega, pa je odlučio i on probati. U svemu tome ne bi bilo ništa sporno da nije jedne "sitnice" – Ivan je slijep od rođenja!
Roditelji su, naravno, bili zabrinuti. I prije nego što im je dječak priopćio svoj izbor, oni su se po gradu diskretno raspitivali trenira li možda već u nekom klubu neko slijepo dijete i bi li mogli i njega uključiti. Međutim, nitko nije znao za sličan primjer, a i u klubovima su bili vrlo oprezni i rezervirani. U Karate klubu Slavonski Brod odmah su naišli na otvorena vrata, ali bilo ih je strah kako će se dijete s takvim hendikepom snaći u svijetu borilačkih sportova, utoliko više što Ivan zbog operacije očiju ne smije raditi nagle pokrete glavom.
Ipak, odlučili su udovoljiti njegovoj želji i odvesti ga u dvoranu. Srećom, sve je ispalo odlično. Trening je prošao bez problema, a dječak se oduševio i do danas ostao u karateu.
– Moram priznati da sam se i sama začudila kako se Ivan dobro uklopio. Još uvijek ne mogu shvatiti kako se snalazi u prostoru, s obzirom na to da ne vidi ni gdje mu je trener ni kako treba izvesti pokrete, nego sve radi na osnovu onoga što mu se kaže – kaže Ivanova mama Senka Perković.
S Ivanom svaki put trenira i njegov tata, s kojim usavršava pokrete. Njih dvojica treniraju zajedno s ostalom djecom cijeli trening. S druge strane, brat i sestra podjednako mu i pomažu i odmažu, između njih troje traje vječno natjecanje. Lucija i Josip već imaju zeleni pojas, dok je Ivan tek položio za crveni, ostavši za korak iza njih, pa se žali "joj, oni su bolji od mene". Ipak, to mu s druge strane daje dodatni motiv da se još više trudi. Zanimljivo je da su treneri i tati Borisu dali žuti pojas kako bi ga nagradili što svaki put od prve do zadnje minute vježba s djecom. Ivan je prezadovoljan, iako bi bio još zadovoljniji da ima posebnog trenera koji bi bio samo njegov, a da nije tata. Zasad izvodi samo kate, dok borbe ostavlja za kuću, protiv brata i sestre. U njima zasad vode Ivan i Lucija, dok Josip izvuče deblji kraj.
– Na treninzima mi je super, prvo se zagrijavamo, trčimo, onda dolazi istezanje i ostalo. Najviše mi se sviđa kada vježbamo kate. Borbe ne radim, ali doma se ponekad znam potući s bratom i sestrom. Lucija je najjača od nas troje – kaže Ivan.
Veliku podršku slijepom dječaku daju njegovi treneri, koji mu maksimalno izlaze u susret. Ivanov prvi izlazak na tatami i za njih je bio veliki izazov, nikada se prije nisu susreli s takvim vježbačem. Međutim, ni jednog trenutka nisu dvojili hoće li ga primiti. Kažu da je u njihovu klubu dobrodošao svatko tko želi raditi, a kod njega su primijetili veliku želju i volju. Ivan radi po prilagođenom programu, nekad individualno, a nekad u grupi. Još uvijek ima malo problema s održavanjem ravnoteže i odlučnošću, ali u odnosu na početak puno je napredovao. Zasad ne ide na natjecanja, no i to bi se uskoro moglo promijeniti. Naime, Hrvatski karate savez organizira posebne turnire za karatiste s hendikepom, na kojima će i on pronaći svoje mjesto.
– Ivan ima odlične predispozicije, samo što je zbog hendikepa malo usporen i nedostaje mu sigurnosti. Druga djeca većinu pokreta usvoje preslikavanjem, što on ne može. Međutim, vrlo je zainteresiran, angažiran, uporan i skoncentriran na rad, pa neke stvari koji nisu uobičajene u svakodnevnom životu nauči brže od ostalih – kaže trener Nenad Horvat.
Ivan je u klubu naučio osnovne pokrete, obranu, napad, blokade, udarce, stavove. Napreduje kao i druga djeca, samo što se s njim mora više raditi individualno. Treneri su oduševljeni njegovom upornošću i željom za učenjem i otkrivanjem nekih drugih aktivnosti. Karate je borilačka vještina koja svakom djetetu pomaže da dobije na samopouzdanju, razvije karakter, disciplinu i odnos prema starijima. Sve su to vrijednosti koje u daljnjem životu koriste svim mladim ljudima, a osobama poput Ivana pogotovo.
– Ivan je vrlo hrabar dječak, na polaganju je htio sam izvoditi kate i odradio je to vrlo dobro, čak bolje nego neka djeca koja vide. On se trenutačno ne može boriti, ali mi ne znamo kako će se stvari oko njega razvijati u budućnosti. Ako i dalje bude uporan kao što je sada, tko zna – zaključio je trener Horvat.
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!