Na današnji dan prije 18 godina, 25. svibnja 2002., u Beogradu je u 63. godini umro Zoran Janković, jedan od najboljih vaterpolista kojima se mogla podičiti bivša Jugoslavija.
Veći dio karijere proveo je u beogradskom Partizanu (od 1961. do 1973.) i veći je dio života proživio u Srbiji, ali Janković je - Hrvat. I zato je s pravom našao mjesto u monografiji Stoljeće hrvatskog vaterpola.
Janković je, naime, rođen u Zenici (8. siječnja 1940.), a igračku je karijeru započeo 1958. u zagrebačkoj Mladosti. Mnogi smatraju da je to što su ga 1961. pustili da ode jedna od najvećih pogrešaka kluba sa Save. Jer upravo će on sljedećih godina biti prevaga u korist Partizana u odmjeravanju sa Zagrepčanima. I Beograđani će do 1967. osvojiti tri od četiri sezone Kupa prvaka.
- Bio je nezadovoljan tretmanom u Mladosti. Za većinu suigrača u klubu bio je mali seljak, a oni su bili zagrebački dečki i očito ga nisu prihvatili - ispričao nam je jednom prilikom sada već pokojni Duško Antunović (umro 2012. u Zagrebu), prvi izbornik hrvatske reprezentacije, koji je godinama, zajedno s još nekim hrvatskim igračima (Rudić, Belamarić...), bio Jankovićev suigrač u Partizanu, ali i u reprezentaciji.
Dule nije skrivao svoje divljenje prema Jankoviću, i kao igraču i kao čovjeku...
- On je bio pomalo bećar i meni je bilo drago družiti se s njim. Često smo izlazili, iako je on već bio oženjen. A koliko sam samo oklada dobio na njemu! Kad bih rekao da je on Hrvat, nitko mi ne bi vjerovao. Nakon oklade donosio bih njegov krsni list i svi bi bili iznenađeni. Znali smo se dobro najesti na račun tih oklada - prisjećao se Antunović.
S puno pohvala na njegov račun, o Jankoviću nam je pričao i Ozren Bonačić, još jedna legenda hrvatskog vaterpola:
- Zoran je bio izvanredan igrač, dribler u vodi, naš junior u Mladosti, zajedno smo stasali. Već 1961. bio je najbolji strijelac jugoslavenske lige. Otišao je u Partizan jer je to već bio profesionalni klub, a mi smo bili amateri i Zoran nije imao od čega živjeti. Poslije se htio i vratiti u Zagreb, ali opet nije imao novca za to. U Beogradu se oženio Crnogorkom Sonjom, inače stjuardesom, i s njom imao sina i kćer koji žive u Beogradu - otkrio nam je Bone.
On i Janković bili su suigrači i u reprezentaciji Jugoslavije koja je 1964. u Tokiju osvojila olimpijsko srebro a 1968. u Ciudad de Mexicu i olimpijsko zlato.
Janković se počeo baviti plivanjem vrlo rano i čak je bio juniorski prvak Hrvatske. Za reprezentaciju je odigrao 221 utakmicu i postigao 259 pogodaka. Uz Mirka Sandića bio je najdominantnija figura u šampionskom Partizanu iz tih godina (četiri Kupa prvaka, šest naslova državnog prvaka) te je bio proglašavan najboljim igračem na mnogim turnirima.
Poznat je i po tome što je bio prvi vaterpolist koji je postigao 10 pogodaka na jednoj utakmici. Dogodilo se to u dvoboju s Japanom na OI u Meksiku, kad je Jugoslavija pobijedila sa 17:2. No, nije mogao prežaliti što se zlatom nisu okitili i četiri godine prije, u Tokiju 1964., kad je bio najbolji strijelac turnira.
- Mislim da je u Tokiju igrala najbolja generacija jugoslavenskih vaterpolista. Ne mislim to zbog sebe, bio sam reprezentativac i prije i poslije Tokija, nego zbog suigrača od kojih su mnogi zaboravljeni.
Na vratima su se smjenjivali dr. Milan Muškatirović i Karlo Stipanić; naprijed su igrali Mirko Sandić i možda naš najbolji branič svih vremena Ivo Trumbić; ne znam boljeg sidraša od Božidara Stanišića Cikote, niti bržeg i eksplozivnijeg igrača od Tonija Nardellija... T
ukli smo Ruse 2:0, a s Mađarima odigrali neodlučeno 4:4. Posljednju, odlučujuću, utakmicu između Mađarske i SSSR-a gledali smo bez mogućnosti da bilo što učinimo. Da bi nas pretekli, Mađari su trebali pobijediti Sovjete s tri pogotka razlike.
Nitko od nas nije vjerovao da će Sovjeti dopustiti Mađarima da ih pobijede tako uvjerljivo, no završilo je 5:2. Netko je očito odlučio da Mađari budu prvi, a ne mi, a sve je to u vodi proveo španjolski sudac Batale. Dosudio je četiri uzastopna četverca za Mađarsku!
Svirana je mađarska himna, a mi smo plakali. Poslije sam osvojio još mnogo odličja, ali za tim tokijskim zlatom nikad nisam prestao žaliti - rekao nam je Janković u jednom intervjuu.
Bio je zaslužni sportaš Jugoslavije (1964.), a od 2004. član je Kuće slavnih. Vaterpolist kakav se više ne rađa...
Bio je najatraktivniji igrač vaterpola od svih koje sam gledao.