Točno dvadeset i pet godina prošlo je otkako nema Kreše Ćosića, istinske košarkaške veličine, čovjeka za kojim svatko tko ga je poznavao ne može prestati žaliti. I dok njegovi suigrači žale što nemaju s kim okrenuti rundu vickastih prisjećanja na trofejne dane, prijatelji pak žale za zračenjem njegova dobrodušja.
Košarkaškim kroničarima, poput mene, zacijelo nedostaje kao promućuran i duhovit sugovornik, ali i kao osoba koja zasigurno ne bi mirno gledala urušavanje hrvatske košarke, koje je nekako baš i krenulo s godinom njegova odlaska s ovog svijeta (1995.), kada je osvojena posljednja medalja na velikim natjecanjima.
Jer Krešo bi zacijelo nešto učinio, pa makar i s pozicije diplomata što je bilo njegovo poslanje (ministar savjetnik u Veleposlanstvu RH u Washingtonu) u vrijeme kada ga je, sa samo 46 godina, nepovratno shrvala bolest.
A o svom diplomatskom angažmanu jednom je sam rekao ovo:
– Predsjednik Tuđman je bio uvjeren da je nakon Zagreba za našu mladu državu najvažniji grad bio Washington pa me poslao tamo jer poznam Ameriku.
Osnivač Mormonske crkve
Na tu temu, Kreši u čast, američki senator Orrin G. Hatch održao je dirljiv govor u američkom Kongresu kazavši između ostalog:
– Od 1991. Krešimir je bio jedan od mojih najboljih savjetnika u vezi s krizom na Balkanu. I u politici je kao i u sportu imao sposobnost da vidi tri poteza unaprijed.
A takav je bio i kao igrač, prvi centar razigravač, pa ga je jedan suigrač s Brigham Young Universityja nazvao Magicom prije Magica Johnsona. A kako se izgradio u takvog igrača, Krešo je objasnio u svojim dnevnicima iz kojih je nastala biografija “Igraj, vjeruj, živi!” (još je ima u našim knjižarama):
– Kao klinac, a i kasnije, bio sam suhonjav pa sam u igri morao više razmišljati od onih jačih i težih... Pustio sam druge da se dokazuju i bacaju, a ja sam igrao.
Krešini roditelji Darinka i Ante su s otoka Pašmana, no Krešo se rodio u Zagrebu kamo je, trbuhom za kruhom, privremeno dospio njegov otac. Igračku karijeru započeo je u Zadru, a završio u dresu Cibone.
A baš u Zagrebu Krešo je stekao jednog posebnog prijatelja, fra Bonaventuru Dudu.
– Iako su naši crkveni svjetonazori bili različiti, znao sam provoditi sate razgovarajući s njim o Bogu. S njim sam vodio opuštene razgovore.
Odlaskom na studij u Provo, na fakultet pod snažnim utjecajem Mormonske crkve, Krešo je i sam postao njezinim članom. U jednom trenutku sam se sebi čudio jer pristupio je vjerskoj zajednici u kojoj je bilo strogo zabranjeno konzumirati alkohol i duhan, a to je nešto što je Krešo, iako sportaš, dotad upražnjavao.
Preobraćeni Krešo u komunističku SFRJ vratio se s misionarskim naumom postavši na koncu biskup, pa je Johann Wondra, tadašnji predsjednik misije Mormonske crkve u SFRJ, o njemu kazao:
– Nitko u Europi nije imao takav utjecaj na osnivanje naše Crkve u svojoj zemlji kao Krešo. On je imao toliku popularnost u narodu da je i za vrijeme komunističke diktature bio nedodirljiv.
Ironije li sudbine, koju godinu prije toga neki američki novinari pitali su se kako to “komunist” može igrati na američkom sveučilištu, pa čak biti izabran u najbolju petorku sezone.
Jednom prigodom u Novom Meksiku dočekao ga je transparent “Communist, go home”, a Kreši ni u primislima nije bilo učlaniti se u KPJ. S druge strane, bio je dovoljno mudar da se o tome ne izjašnjava.
– Da sam to rekao, novinar bi napisao da sam protiv komunizma i ajde ti to onda objasni našima.
Njegova igračka karijera puna je dogodovština, a jedna od reprezentativnih je ona iz 1966. s visinskih priprema na Pelisteru, uoči odlaska na američku turneju.
Mazgom na vrh planine
– U podnožju planine dočekali su nas konji i mazge koji su bili jedino prijevozno sredstvo do vrha.
Godinu poslije, na SP-u u Urugvaju, Krešo je shvatio kako funkcionira svijet momčadskog sporta.
– Tamo sam prvi put uoči da se igrači dijele na “moćne” i “pomoćne”. Recimo, ako “moćni” krivo doda, krivnju snosi onaj tko nije uhvatio loptu.
Kao igrač, uz pet naslova prvaka SFRJ sa Zadrom, Krešo je u dresu jugoslavenske reprezentacije osvojio čak 14 medalja. Trenersku karijeru započeo je 1973. povratkom u Zadar, kao trener-igrač, a nastavilo se to 1976. u Ljubljani gdje mu je bilo zabranjeno igrati (jer mu Zadar nije dao ispisnicu) pa se prihvatio trenerskog posla.
No, kako krv nije voda, pristao je pomoći matičnom klubu da, nakon dva uzastopna naslova prvaka, te sezone ne ispadne iz prve lige.
Tako je tijekom tjedna vodio treninge Olimpije (tadašnjeg Bresta), a vikendima igrao za Zadar, što je bio jedinstven slučaj u svijetu. Nakon što je pet posljednjih sezona odigrao u Virtusu iz Bologne (2) i Ciboni (3), Ćosić se opet prihvatio trenerskog posla, najprije u Jugoplastici, a potom na klupi reprezentacije SFRJ.
U tom poslu nije bio tako uspješan kao u igranju, ali se moglo vidjeti da vizionarski osjeća kakva će se košarka igrati u budućnosti. Uostalom, upravo je on u reprezentaciju uveo tri nadolazeća superstara. Divca s 18, Kukoča s 19, a Rađu s 20 godina.
