I drugi dan konferencijskog dijela porečkog Sport Festa protekao je u nastupu niza zanimljivih govornika a nama se naročito privlačnom učinila uvijek aktualna tema o karijeri nakon sportskih karijera. A tu problematiku jako su zanimljivo prezentirali trofejni olimpijci Goran Šprem (zlatni rukometaš iz Atene 2004.) i Tomislav Smoljanović (veslač iz brončanog osmerca iz Sydneyja 2000.).
Premda njih dvojica nisu imala problema s pokretanjem nove karijere, obojica su nudili zanimljive priče s prijelaza iz sportske karijere u neki novi, zapravo stvarni, život. Jer, kako je to dobro primjetio Šprem, vi kao sportaš živite u specifičnom svijetu gdje vam je, ako se vrhunski, nerijetko puno toga servirano pa nije lako prešaltati se u program "sam svoj majstor".
>> Pogledajte videa
A zlatni olimpijac Goran Šprem je danas, kao zaposlenik agenicije Uniline, vrlo uspješan menadžer u sportskom turizmu.
- Na svom poslu sam i dalje u doticaju sa sportom. Štoviše, radim sa puno nacionalnih saveza i klubova a bavimo se i organizacijom sportskih priredbi ali i sportskih kampova kao što je onaj karataški u Poreču koji je prije sedam godina imao 400 sudionika da bismo jedne godine došli na 5000 akreditacija. A Hrvatska u sportskom turizmu doista ima ogromen potencijal. A Poreč je možda i jedina destinacija koja sa svojom infrastrukturom može zadovoljiti potrebe takvih evenata.
Iznimno uspješan u svojoj novoj karijeri jest i prof. dr. sc. Tomislav Smoljanović koji je sebe ovako predstavio:
- Bavim se liječenjem sportskih ozljeda i posljedica od bavljenja sportom kod sadašnjih i bivših sportaša. Radim u KBC Zagreb, na lokaciji Šalata, i profesor sam na Medicinskom fakultetu a otvorio sam i privatnu polikliniku da se vježbam u poduzetništvu.
Evo kako je ovaj danas ugledni ortoped započeo svoju medicinsku karijeru:
- Natjecateljsku karijeru u veslanju završio sam sa 26 godina i to mi je tada doista bio šok. U moje vrijeme nas nitko nije pripremao na to da nakon nekog sportskog vrha dolazi neminovan pad. Kod nekog to bude naglo, radi ozljede, a kod planirano, nakon što osvoji sportske vrhunce. U oba slučaja je to psihološki teško jer bili ste u nečemu na visokoj svjetskoj razini a odjednom se sve briše i moraš krenuti ispočetka. A u novom okruženju moraš se početi nanovo dokazivati. Sjećam se da sam kao specijalizant ortopedije malo zakasnio na jednu operaciju na kojoj sam trebao biti drugi asistent pa su mi rekli "Smoljanoviću, nije ti ovo regata u Luzernu, da možeš doći peti".
No, biti vrhunski sportaš sjajna je preporuka, posebice u anglosaksonskom svijetu.
- Ako ste bili vrhunski sportaš vi ćete, recimo, u Americi i Engleskoj, lakše dobiti poslovnu priliku. Jer, ti ljudi znaju da su vrhunski sportaši naučeni raditi, uporno i timski. Ja sam tako dobio priliku raditi u najprestižnijem britanskom ortopedskom centru i tek kada sam bio na večeri kod moga šefa shvatio sam zašto sam ju dobio. Naime, u njegovu hodniku vidio sam njegovu sliku kako vesla u osmercu.
I Šprem će priznati da je, kod zapošljavanja, imao svojevrsnu prednost.
- Sport vam doista otvara mnoga vrata i pruža vam priliku kakve vam se inače ne događaju a na vama je da ih iskoristite ili će one ostati samo prilike. Koliko god to zvučalo čudno, najbolje što se meni dogodilo, u veteranskim godinama, jest ozljeda nakon koje sam shvatio da je život sportaša napola nerealan. Kreneš sa 10 godina i, ako si bolji od drugih, cijelo vrijeme si u nekom svijetu ideala. Kada dosegneš neku zrelost shvatiš da je dosta toga bilo umjetno i da si ti bio samo najbolji u trenutku dijelom i zato što se to medijski isticalo. Nakon toga te život vrlo brzo tresne i neki se tada počnu gubiti i počnu kaskati za životom.
Srećom, kazat će Tomljanović, niti jednom članu brončanog olimpijskog osmerca (Francetić, Franković, Nikša i Siniša Skelin, Čuljak, Boraska, Vujević i kormilar Petriško) to se nije dogodilo.
- Svaki od njih ima svoju karijeru i nitko nema posla s poslom i primanjima. Netko je ostao u veslanju trenerski, netko je u drugim branšama. Osim toga, veslanje vas nauči da budete radišni i skromni. Sjećam se da smo, kada smo iz Splita dolazili na regate u Zagrebu, znali spavati u najjeftinijim smještajima od kojih su danas neka i napuštena i tu obitavaju skvoteri. Nakon toga vam u životu može biti samo lakše.
Ono bez čega sportaši ne mogu jest adrenalin i to im pomaže kasnije i u poslu, kazuje Šprem:
- Sportaši su stalno u potrazi za svojevrsnim natjecateljskim adreanalinom i ne vole kada su u nečemu loši. Ne postoji sportaš koji je uspio a da je bio lijen a i većina sportaša brzo pohvata konce u novom poslu jer su to ljudi koji se znaju nositi s izazovima.
A jedan takav, ogroman, bio je i pred olimpijskim osmercem kojeg se prisjetio Smoljanović:
- U kvalifikacijama za Olimpijske igre smo veslali u posuđenom čamcu koji nam nije odgovarao a kada smo se na to požalili kazali su nam "pa vi kao da ste nekad bili u novom čamcu pa znate što ne valja". A kada smo dobili novi čamac mi smo letjeli i osvojili olimpijsku broncu.
A doktor Smoljanović je objasnio i zašto su sportaši vrlo zahtjevni pacijenti:
- Sportaši kao pacijenti nezahvalna su skupina ljudi jer oni uvijek traže najbolje. Vama je lakše zadovoljiti zahtjeve običnog čovjeka nego vrhunskog sportaša jer on je vrhunski stroj i izazov je za liječenje.