Odbojkaši Mladosti bili su jedan od najboljih klubova u bivšoj Jugoslaviji. Naslovi su se nizali kao na traci, a u klubu sa Save igrali su vrhunski majstori ovog sporta poput Nurka Čauševića, Vedada Glinca, Đure i Veljka Bašića, Bore Jovića, Slobodana Lozančića, Mladena Kašića. Vrhunac je bio kada su dvije godine zaredom, 1984. i 1985., igrali na završnom turniru Kupa prvaka. Oba puta na kraju su bili drugi, iza talijanske Parme. A naslov Kupa prvaka bio je jako blizu 1984. godine kada su mladostaši na gostovanju kod Parme vodili sa 2:0 i na kraju izgubili u petom setu.
– Osamdesetih je sagrađena dvorana Bojan Stranić, doveden je kineski trener Hua, napravila se jedna odlična momčad i velika je šteta što dečki nisu osvojili barem jedan Kup prvaka – istaknuo je Zdeslav Barač, u to vrijeme predsjednik Nadzornog odbora kluba.
S Ruskinjama na krov Europe
Početkom devedesetih, kada je došlo do osamostaljenja Hrvatske, u klubu su odlučili više uložiti u ženski sastav.
– Doveli smo Ruskinje, Kirilovu, Čebukinu i Sidorenko. Tu su još bile i dvije naše sjajne igračice, Barbara Jelić i Nataša Osmokrović. Državi je tada bilo jako bitno da se promovira kroz sport. A onda su cure 1991. godine osvojile Kup prvakinja. U to vrijeme Neven Barač bio je mecena hrvatske odbojke. Preko njega podignuta je kvaliteta ne samo hrvatske klupske nego i reprezentativne odbojke. Tako su mladostašice četiri puta zaredom igrale na završnom turniru Kupa prvakinja, a hrvatska ženska reprezentacija osvojila je tri srebra na europskim prvenstvima – istaknuo je Nenad Komadina, današnji tajnik kluba.
Nakon ženskih uspjeha došao je red na muške.
Tako je generacija Laninovića, Marića, Jakovčevića, Antunovića, Osmokrovića, Zorice, Zimankijevića, Krnića dvaput zaigrala na završnom turniru Lige prvaka – 1997. bili su treći, a godinu dana zatim četvrti. Prvi ih je put na putu do finala zaustavila Modena (0:3), a drugi put Almerija (2:3). Krajem devedesetih iz kluba je otišao Neven Barač.
Današnji dug dva milijuna kuna
– Nažalost, ljudi koji su poslije njega dolazili u klub htjeli su kopirati njegov način rada. Kopirali su ga jedino u tome da su dovodili skupa pojačanja kako bi opravdali prijašnje rezultate. To nije išlo – istaknuo je Komadina.
Od 2002. do 2006. godine predsjednik kluba bio je Ante Baković.
– Bio je to moj drugi dolazak u klub. Prvi sam put bio u vrijeme ženskih uspjeha u Ligi prvakinja. U to vrijeme pokušavali smo održati klub na nivou, borili smo se, osvajali domaće trofeje, igrali u Ligi prvaka, ali nije bilo novca za velike stvari – priča Baković.
Počelo je osipanje igrača i igračica, novca je bilo sve manje i manje, izostalo je zanimanje države, došla je ekonomska kriza.
– Kada je 2007. godine klub preuzela nova uprava, krenulo se s novom strategijom. Trebalo je zasukati rukave, posvetiti se stvaranju mladih igrača i igračica i zaboraviti na Europu. Klubu je prijetio stečaj. Dug je u jednom trenutku bio između osam i devet milijuna kuna, a danas smo dužni malo manje od dva milijuna kuna. Danas, osam godina kasnije, u klubu imamo samo mlade igrače i igračice, ali i trenere – zaključio je Nenad Komadina.
>>Hrvatska protiv Dominikanki pokazala da odbojka ima budućnost
Evo drug Ivo donira milione od poreza,pa nek vam da