Hrvatski boćari nisu nas iznevjerili na još jednom Svjetskom prvenstvu. Osvojili smo tri medalje u Mersinu, od čega dvije zlatne i jednu brončanu. A svjetski prvaci postali su Darijan Živolić u brzinskom izbijanju te Marin Ćubela u disciplini pojedinačno klasično. Živolić ima 27 godina i on ima već dosta iskustva igranja na velikim natjecanjima, dok je Marin s 23 godine prvi put nastupio na jednom velikom seniorskom natjecanju.
– Rođen sam i cijeli sam život proveo u malom istarskom mjestu Foli, udaljenom 30 kilometara od Pule. Kako mi je boćalište udaljeno samo pet minuta od kuće, bilo je logično da se počnem baviti ovim sportom. Doduše, igrao sam nešto rekreativno i nogomet, ali sam procijenio da ću se kao sportaš lakše probiti ako se bavim boćanjem. Jer, za nogomet nisam bio veliki talent. U početku sam igrao županijsku ligu za Foli, a onda sam prešao u Pulu, koja je tada igrala Drugu ligu. Prvu sam ligu igrao u Poreču, a bi nakon devet godina opet sam se vratio u Pulu, koja danas igra Prvu ligu. Dakle, cijeli život nisam se micao iz Istre – rekao je Živolić.
Nismo sport uz gemišt
Za vas se može reći da ste trenutačno najpoznatija javna osoba iz Folija?
– Da, tako ispada. No, nije meni nikakva slava udarila u glavu. I dalje znam zaigrati boće sa svojim prijateljima iz djetinjstva. Onako, neobvezno, iz gušta – rekao je Darijan.
Za klub igra brzinsko i štafetno izbijanje, a po potrebi i pojedinačno klasično.
– Nažalost puno ljudi danas misli kako je boćanje sport koji se igra uz gemišt. No, boćanje je izuzetno težak sport. Pogotovo za nas brzince. Da bi bio vrhunski sportaš u brzinskom izbijanju, moraš istovremeno biti fizički jako spreman i k tome mora još biti jako precizan – istaknuo je Živolić.
Jasno, od boćanja se ne može živjeti...
– Naravno da ne može. Od kluba dobivam honorar, no on ne bi bio dovoljan za normalan život. Tako da već deset godina radim u hotelu Parentium u Poreču. Ja sam kućni majstor. Popravljam sve vrste kvarova koji se dogode u hotelu. Moram priznati da se do sada nisam susreo s kvarom koji nisam uspio popraviti. I tako svaki dan odradim svoju smjenu na poslu, a onda odlazim na trening, a vikendom na utakmice. A u subotu je veliki derbi Prve lige. U goste nam dolazi Zrinjevac. Vjerujem da će dvorana biti dupkom puna, pogotovo nakon sjajnih rezultata na Svjetskom prvenstvu u Turskoj – zaključio je Živolić.
Igrali smo za slatkiše
Marin Ćubela kao klinac bio je jedan od glavnih nogometaša kluba Dalmatinac.
– Brat Pero i ja bili smo zaista dobri nogometaši. Dalmatinac je nešto kao Lokomotiva u Zagrebu. Lokosi su podružnica Dinama, a Dalmatinac Hajduka. No, slučajni odlazak na boćanje odredio je naše karijere. Tata Milutin, rodom iz Livna, igrao je na boće, a mi smo ga došli gledati. Taj nam se sport toliko svidio da smo ga počeli igrati svaki dan. Za rođendan smo dobili komplet boća pa bismo brat i ja svaki dan igrali za nagradu koju je osigurao otac. Najčešće su to bili slatkiši. Nije bilo bitno tko pobijedi jer bismo nagradu bratski podijelili – rekao je Marin.
Kad su završili osnovnu školu, braća su se preselila u Zagreb gdje su postali članovi kluba Zrinjevac.
– Kao srednjoškolci živjeli smo s jednim cimerom u klupskom stanu. Jako smo se brzo naučili kuhati, prati odjeću i sve ostale kućne poslove. Nakon sedam godina prešao sam u talijanski klub Noventa, a prošle je godine u klub došao i brat.
No, u Italiju odlazimo samo vikendom, a preko tjedna smo u Zagrebu. Zarada? Oko 1000 eura, taman da pokrijem troškove stana, režije i da imam za hranu. Tu i tamo za kino. Kako treniram dvaput dnevno, teško mi je naći posao, ali ozbiljno razmišljam o Uberu – rekao je Marin, koji i živi s bratom u Zagrebu.
Marine primi se posla i živi od svog rada, previše nam je zgubidana na grbači.