Furija kao SFRJ

Kao što je to bila i bivša SFRJ, Španjolska je višenacionalna država s teškim gospodarskim problemima: 5,7 milijuna nezaposlenih, stotine tisuća izbačenih iz domova zbog neplaćanja kredita, bankarski sustav na rubu kolapsa i težnje manjinskih naroda za nezavisnošću. Kao i nekoć reprezentativci SFRJ, igrači furije kunu se da nacionalnost i klupska pripadnost ne igraju ulogu.

– U reprezentaciji je dobro ozračje i ništa ga neće pokvariti. Svi smo odrasli i znamo da u susretima klubova svatko brani svoje interese. Ali ovdje smo dio iste momčadi – kaže Barcin igrač, Katalonac Sergio Busquets.

Slično poručuje i izbornik, Kastiljac i bivši realovac Vicente del Bosque.

– Ni finale Lige prvaka Real - Barca ne bi bilo poremetilo odnose u reprezentaciji. Ništa od onoga što se dogodi među klubovima ne utječe na državnu momčad.

Ipak, Španjolsku je javnost sredinom tjedna uznemirila vijest o navodnim razmiricama Piquea i Ramosa.

– Ako se ne slažu, neka se počnu slagati. Oni su mladi dečki i imaju različite poglede, ali na terenu neće biti problema – poručio je Del Bosque.

O kakvim je razmiricama riječ pitali smo Miguel Angela Diaza s Radija Marce, no on nas nije mogao prosvijetliti. Ustvrdio je da ne zna ni za kakve trzavice između dvojice stopera.

– Nisu prijatelji, ali nisu ni u svađi.

“Povampireni nacionalisti”

Nacionalne i regionalne razlike i te kako se odražavaju na nogometnu scenu. Stadioni u Kataloniji, Baskiji, Galiciji i Kastilji desetljećima su poprišta navijačkog izražavanja političkih stavova, no za to nema ljepše prigode od finala Kraljeva kupa. Čim su ušli u finale, baskijski Athletic i katalonska Barca lukavo su od saveza molili da dvoboj organizira na Santiago Bernabeuu, ali je Real dalekovidno odbio dati stadion da spriječi “divljanje povampirenih nacionalista” na svojim tribinama i Barcino slavlje na svom travnjaku. Umjesto Reala, stadion je ustupio drugi madridski velikan, Atletico, pa su protudržavne manifestacije održane u drugom kvartu glavnoga grada.

Svjesna da će tribine preplaviti horde “rušitelja Španjolske”, predsjednica Madridske autonomne zajednice Esperanza Aguirre tražila je od saveza i MUP-a da “isprazne gledalište bude li se zviždalo himni”. Nogometne i policijske vlasti odbile su tu ideju, spriječivši da se u Madridu vide scene poput onih od 13. svibnja 1990. u Maksimiru. I bez nasilja bilo je urnebesno tog 25. svibnja u susretu Baska i Katalonaca: državnu su himnu zaglušujuće izviždale obje navijačke vojske, koje su se bratimile za inat kraljevu sinu, princu Felipeu, i drugim izaslanicima režima.

Esperanza Aguirre, koju su tribine “pozdravile” vulgarnim pjesmicama, nije slutila da će finale sabotirati i nogometaši. Barcin je kapetan Carles Puyol na centar terena postavio katalonsku i baskijsku zastavu, pokazavši jedinstvo dvaju manjinskih naroda u borbi protiv kastiljskog centralizma. Za usporedbu, zamislite da je Zvone Boban 1990. na centar Marakane zabio hrvatsku i kosovsku zastavu!

Ako mnogi Baski, Katalonci i Galicijci ne podržavaju španjolsku državu, lako je zaključiti da ni svi španjolski državljani ne navijaju za državne reprezentacije. Ni fenomenalni uspjesi na EP-u 2008. i SP-u 2010. nisu ujedinili Španjolce. Na prošlom EP-u, čelnik Baskijske nacionalističke stranke (PNV) Inigo Urkullu navijao je za Rusiju. Zamjenik glavnog urednika barcelonskog dnevnika “Sport” Lluis Mascaro obznanio je da mu je bilo “potpuno svejedno” kad je Španjolska osvojila svjetski naslov.

Razlike postoje i među onima koji podržavaju reprezentaciju. Dok pristaše monarhije i centralizma ističu službenu državnu zastavu, republikanci i ljevičari potporu izražavaju zastavom španjolske republike, vlastite regije ili bez zastave. I općenito tiše od nacionalista. Neki stanovnici regija priznaju da podržavaju Španjolsku, jer im je to najzgodnije.

Kataloncima koji simpatiziraju furiju danas je lako opravdati svoju emociju činjenicom da u njoj igra mnogo Katalonaca. Dapače, oni su najzastupljenija nacionalnost u reprezentaciji posljednjih godina. Igrači su svjesni da su u rubnim španjolskim autonomnim zajednicama nacionalno-regionalni identiteti iznad svega pa paze na svoje postupke. Katalonci Xavi, Puyol i Pique proslavili su trofeje noseći katalonsku zastavu. Pedro Rodriguez se u Johannesburgu 2010. zaogrnuo u zastavu autonomne zajednice Kanarskih otoka.

Iako mnogi katalonski, baskijski i galicijski sportaši ističu nacionalnu pripadnost i nastupaju za svoje regionalne reprezentacije, većina se profi-sportaša suzdržava od zapaljivih izjava. Ne i Salva Ballesta, golgeter s prijelaza tisućljeća. Bivši reprezentativac i as Racinga, Atletica i Valencije ne skriva fanatičnu privrženost kralju, domovini i – vojsci! Salva se istaknuo izjavama da bi problem buntovnih regija “riješio zna se tko, samo da dobije slobodne ruke na 72 sata” i da bi “Vrhovna komanda trebala spriječiti podcjenjivački odnos prema Oružanim snagama.”

Dosta im je nasilja

Isti je bojovnik nedavno u jednoj TV emisiji rekao: “Ako se neki Bask ili Katalonac ne osjeća Španjolcem, može se je**ti, jer je rođen u Španjolskoj. Ako vam se tako gadi španjolska liga, igrajte katalonsku pa ćete svaki tjedan imati derbi.”

Njemu se glasno suprotstavlja bivši igrač Barce Oleguer Presas, koji govori u prilog katalonske nezavisnosti.

“Ono što kaže Oleguer važno mi je koliko i pseće govno.”

Iako Španjolska danas podsjeća na Jugoslaviju, njezini su se narodi nasilja zasitili u Građanskom ratu između 1936. i 1939. koji je odnio milijun žrtava.

Cijeli tekst pročitajte u Maxu!, sportskom tjedniku Večernjeg lista koji je na kioscima od subote.