Drago Gabrić danas je daleko od blještavih svjetala pozornice. Poljudsko ozračje u kojem je svojedobno stekao afirmaciju sada je sama lijepa uspomena koje se rado sjeti. No, njegova energija ostala je ista, a priznaje kako u trećeligašu Zagori iz Unešića uživa na poseban način. Između ostalih klubova, igrao je u Hajduku i Rijeci i rado je pristao komentirati današnji derbi svojih bivših momčadi na Rujevici...
- Ovo je dan odluke. Bolje je što Hajduk igra prije Dinama, jer se tako neće baviti kalkulacijama. Samo pobjeda im treba. Vjerujem da će to biti prava, napadačka utakmica i da se niti jedna momčad neće štedjeti. Iako sam igrao i Rijeci, ja sam hajdukovac i želim da Hajduk pobjedi i da snovi o tituli i dalje žive...
Po vama je, dakle, moguća luda završnica u kojoj bi se Hajduk možda i domogao naslova prvaka?
- Četiri boda velika je Dinamova prednost. No, vjerujem da bi zadnja utakmica između Dinama i Hajduka mogla odlučivati o naslovu. Daj bože, pa tko koga... Samo da dođe do te situacije, a onda je u toj jednoj utakmici sve moguće. Nije važno ni tko je kvalitetniji, tu su neke druge stvari važne, sreća ali i psihologija. Hoće li se to dogoditi? Ne znam, vidjet ćemo, ja kao i svaki hajdukovac živim za to. Nije zabranjeno živjeti snove...
Kako bi ocijenio Hajdukovu sezonu?
- Bilo je svega. Neke utakmice dobili su na silu, nešto su nesretno izgubili. Generalno, to je ono što smo očekivali s obzirom na pojačanja koja su dovedena. Znam koliko su važni i Kalinić i Livaja. I Dinamo je puno puta posrnuo, nikako ne može dobiti Lokomotivu. Šteta što je Hajduk malo 'kaskao' u prvom dijelu. Sada bi bilo još neizvjesnije da se to nije dogodilo.
Dambrauskas je donio očite pomake, no imate li dojam da Hajduk previše ovisi o inspiraciji jednog igrača - Marka Livaje?
- U zadnjih nekoliko kola to sve postaje nevažno. Gledali ste utakmicu Manchester Cityja i Reala u kojoj se jedna momčad ugasila nakon psihološkog pada. Kada se tako velike momčadi izgube u psihološkom smislu, pa logične su te oscilacije i u Hajduku. Sada više nije važno kako će Hajduk igrati, samo se radi o pobjedi ili porazu. Neka Hajduk pobjedi sa 0,5:0, pa makar bila najgora igra. Nitko te neće pitati kako si igrao...
Je li euforija oko kluba uteg igračima?
- Kada se ne pobjeđuje, onda je sigurno veliko opterećenje. Ali kada su rezultati dobri, onda je ta energija deset puta snažnija. Hajduk je sada u tom ozračju. To je teško ali i prekrasan osjećaj kada imaš s nekim slaviti pobjede i kada te netko prati i poštuje...
Koliko je vama bilo teško izdržavati te oscilacije u emocijama dok ste igrali u Hajduku?
- Jako teško. No, ja s 22-23 godine nisam imao to iskustvo. Danas najbolji Hajdukovi igrači, Kalinić ili Livaja, znaju kako se nositi s tim. Zato je Kalinić zabio najvažniji pogodak, onaj protiv Dinama, a Livaja vuče cijelu sezonu. Ja bih, kao mlad igrač, išao iz euforije u depresiju. Kada bih igrao loše, znao sam da nisam smio izaći u grad, a kada dobijemo, mislim da sam najbolji na svijetu.
Iz laičkog kuta gledanja, svaki navijač misli da u ozračju kakvo je na Poljudu, svaki Hajdukov igrač jednostavno ne može odigrati lošu utakmicu, ili to baš i nije tako jednostavno?
- Nije to baš tako. Imate grč i ako promašite prva dva dodavanja, odmah se zapitate hoćete li odigrati dobro. To su mentalne igrice i zato mogu shvatiti igrače. Psihički je teško igrati, posebice derbije. Ne možete se opustiti i uživati u nogometu. Moj pristup je uvijek bio da ću uklizati dvadeset puta i da ću se istrčati. Uvijek me je nosila ta publika, ali ne možete tako lako kontrolirati tehničke detalje.
Koje se utakmice posebno sjeća u Hajdukovom dresu?
- Sigurno je to ona naša 2:0 pobjeda nad Dinamom kada smo u Maksimiru zabili Senijad Ibričić i ja. Ta mi je najdraža. U dresu Rijeke se ne mogu sjetiti neke.
Kako vam izgleda Rijeka?
- Svi kažu da igraju najljepši nogomet, no kiksali su u dvije najvažnije utakmice. Sada protiv Hajduka neće imati nikakav pritisak i to će im biti velika prednost. Nemaju što izgubiti, osim obične utakmice...
A trenerska doktrina Gorana Tomića?
- Uz Nenada Bjelicu to je najbolji hrvatski trener. Dokazali su to. Tomić još u Lokomotivi, danas u Rijeci, a Bjelica u Dinamu i Osijeku. Oni čine razliku i uvijek su korak ispred, preporode svoje momčadi jer su revolucionari. Čim dođu u neki klub, odmah ga dignu...
Goran Tomić bi u perspektivi bio dobro rješenje za Hajduk...
- Slažem se. On igra napadački i moderan nogomet. Volio bih da dođe, zanima me kako bi on to posložio. Dobro bi bilo vidjeti takvog trenera koji je dao puno za našu ligu i klupski nogomet. Teško je biti trener Hajduka, mjeri se svaki detalj. Hajduk je svima tema, nakon utakmica samo se priča o nogometu. Svakom se nađe mana, posebice ako nisu rezultati dobri... S druge strane, Bjelica je donio iskorak u Osijeku kojeg je digao na višu razinu. I lani su bili jako blizu Dinamu, ove sezone su neočekivano kiksali u utakmici u kojoj su vodili 2:0. Da se to nije dogodilo, bili bi blizu naslovu. No, baš je zato liga neizvjesna i u ovakvim okolnostima puno će profitirati naš klupski nogomet. Prije pet-šest godina nitko nije pričao o našoj ligi, a ova situacija svima nam ide u prilog.
Što će biti važno za Hajduk u bližoj perspektivi, čak i ako ne bude prvak ove sezone?
- Plasman u Europu bit će najvažniji. Hajduk se takvim iskorakom može financijski stabilizirati i neće ovisiti o prodaju ekstra-igrača. Hajduk mora doći u situaciju da prodaje petog ili šestog igrača čiji eventualni odlazak neće oslabiti momčad. Dinamo je to radio sve ove godine i zarađivao je desetak-petnaest milijuna eura...
A koliko je Hajduk zapravo daleko od tog koncepta?
- Samo treba osvojiti naslov. Ova godina može biti putokaz za sljedeću sezonu. Pa ako treba i zadužiti se, nije to nekakav veliki dug. Ne bih se miješao u klupsku politiku ali sigurno treba preuzeti određeni rizik. Treba težiti plasmanu u Europu, na tome se sve slaže, dolaze bolji igrači i cijela priča raste, a klub postaje bolji. Tako sigurno razmišljaju i svi ostali klubovi koji imaju objektivnu kvalitetu za taj iskorak.
Ima li neki mladi igrač koji mu se posebno sviđa?
- To je Lukas Kačavenda. Gledao sam ga dosta utakmica, pravi je moderan igrač, odlične energije. Nešto slično kao i ja - smije se Drago.
Još ne razmišlja o završetku igračke karijere.
- Ma ne još. Predsjednik kaže da igram dobro. Zabio sam deset pogodaka, kapetan sam...
Kako pronalazi motiv?
- Uvijek ga tražim duboko u sebi. Nogomet mi je sve, najveća ljubav. Ne znam što bih drugo radio. To mi je cijeli život. Guštam doći na svaki trening. Drugi ljudi se muče sa svojim različitim poslovima, a mi nogometaši uživamo u sportu i još zarađujemo. To doživljavam kao blagodat. Još se nisam umorio od nogometa. Luka Modrić igra s 36, a ja sam godinu dana mlađi od njega. Valjda onda i ja mogu igrati treću ligu - smije se Gabrić.
Sigurno već slaže planove za život nakon karijere?
- Intenzivno se pripremam. Završio sam trenersku školu za B-licenciju, sada ću upisati A-licenciju. Želim biti trener. Stalno čitam nogometnu literaturu, no opet je najvažnija osjećaj, odnosno nogometna intuicija. Svaki trener se vodi tim stvarima. Nakon 17 godina bavljenja nogometom, točno sada mogu znati koji igrač može što dati. Ta intuicija je najvažnija. Vjerujem da će mi biti prednost činjenica što sam igrao nogomet. Jer, jedan je Jose Mourinho koji je postao veliki trener bez ozbiljne igračke karijere.
Od kojih će trenera uzimati zamisli?
- Puno me dobrih trenera vodilo. Od Matjaža Keka, Şenola Güneşa koji je bio treći na svijetu, Gorana Vučevića, u reprezentaciji me vodio Slaven Bilić, Igora Štimca koji je veliki psiholog... Točno znam kako je svaki od njih razmišljao o taktici ili kakvi su mu bili treninzi.
Dakle, slijedit će Štimčevu psihologiju i Bilićevu nogometnu doktrinu?
- Da, otprilike...
Karijera mu je trebala biti i veća da nije bilo one strašne nesreće 2011. godine...
- Dok me sada niste pitali, sigurno se godinu dana nisam sjetio te nesreće. Evo i sada sam čak prošao tim putem (autocesta A1 između Dugopolja i Biskog, nap.a.). Iz svake situacije probam izvući nešto pozitivno. Sretan sam što sam ostao živ.
Koliko je ta nesreća utjecala na promjenu životne filozofije?
- U potpunosti mi je okrenula život. Moj tadašnji klub Trabzonspor mailom mi je raskinuo ugovor. Ništa mi nisu ponudili, ne govorim u financijskom smislu. Nisu ni pomislili da dođem na mjesec dana, da me vide u kakvom sam stanju i da popričamo. Nisu me ni pitali kako sam. Normalno da me to zaboljelo, ljudi su takvi. Ali što imam od boli!?
A što mu je danas životni moto?
- Život mi je da drugu šansu. Niti u jednom trenutku nisam razmišljao da sam mogao imati veću karijeru, zaraditi 10 milijuna eura ili još i danas igrati za reprezentaciju. Hvala bogu što sam živ. Svoj život vodit ću drugačije jer sada puno više cijenim male stvari. Kada si na vrhunskoj razini, profesionalni život je težak i tu nema onih istinskih vrijednosti kao što je prijateljstvo. Sada na amaterskoj razini, gdje ljudi imaju manje novca, ima puno više emocije koja se posebno cijeni. To mi neopisivo odgovara - zaključio je Drago Gabrić.
Tomić i Drmić idu u paketu na jesen u Dinamo