Gareth je htio biti novinar, obilježio ga je penal '96., Luisa zovu "profesor", prodrmao je furiju

Iza najvažnije nogometne utakmice ovog ljeta stoje dva čovjeka - Gareth Southgate (53) i Luis de la Fuente (63). Izbornici Engleske i Španjolske bit će prvi ljudi do linije gdje počinje teren, ljudi koji će biti pod najvećim pritiskom jer jednog će nakon nedjeljnog finala Eura dizati u nebesa, a drugi će automatski biti tragičar. No, tko su dva izbornika koja su u Njemačkoj došla do borbe za europski trofej? Luis de la Fuente čovjek je koji je dobro poznat u španjolskom nogometu. S njegovim dolaskom u seniorsku reprezentaciju 2022. godine, počela je nova etapa tamošnjeg nogometa. 
- Vrata su otvorena svim igračima. Trebala mi je jedna sekunda da pristanem na ovu ponudu i kažem ‘da'” - rekao je na svom predstavljenu prije nekoliko godina pa dodao:
- Ne želim 48 milijuna nogometnih trenera nego 48 milijuna nogometnih navijača. Moramo napredovati i biti otvoreni za sve. 

De la Fuente je u Savezu preko 10 godina. Vodio je U-19, U-21 i U-23 reprezentacije. Prije toga bio je trener Portugalete, Aurrere, Athletic Bilbaa (u dva navrata) i Alavesa.  Njegovo imenovanje izbornikom furije u zemlji je izazvalo negodovanje, ali igrači su su se na to osmjehnuli jer većina je igrala pod njim u mlađim selekcijama.

Naime, Rodri, Unai Simon i Mikel Merino nastupili su u jedanaestorici koja je osvojila U-19 Euro 2015., četiri godine kasnije, vodio je momčad s Fabianom Ruizom, Danijem Olmom i Mikelom Oyarzabalom kada su osvojili EP do 21 godine. Ferran Torres, Pedri i Marc Cucurella su svi bili pod njegovim vodstvom u kategoriji ispod 19 ili 21 godine. Trenirao je 38-godišnjeg Jesusa Navasa u Sevillinoj B momčadi.

VEZANI ČLANCI:

De la Fuente je čovjek kojeg ti igrači nazivaju 'profesor', jer on pohađa mnoge tečajeve za nogometne trenere. U reprezentaciji ne vrši pritisak, svi se osjećaju ugodno, nema mučenja, igrači se opuštaju igrajući šah ili kartaju španjolsku kartašku igru, mogu i voziti bicikl u prirodi ili igrati golf.
- On je izvrstan slušatelj, ljubazan čovjek - rekao je jednom Unai Simon.

No, osim što je kvalitetan čovjek, karizmatičan je trener koji se ne boji donijeti teške odluke. On je inzistirao na tome da se zanemari legendarni branič Sergio Ramos i iako je oko tog pitanja bilo pritisaka saveza, on nije popuštao. Isto je napravio s Iscom. Odbacio je igrače za koje je vjerovao da više ne mogu pomoći reprezentaciji i pomladio je wunderkindovima. 

Od furije je napravio najmultikulturalniji španjolski tim - Williams i Yamal imaju afričko podrijetlo, Laporte ima francuske korijene, nekolicina igrača je iz Baskije, povijesno manjina u momčadi...

Osim toga, poigrao se i sa stilom igre. Istina je da je u središtu njegove taktike i dalje španjolski puls nogometa koji se bazira na posjedu lopte, ali dodao je i druge slojeve, kao što je povećanje širine terena, postavljanje igre na krila. 

Iskustvo u taktiziranju i pregledu igre stekao je još kada je i sam bio igrač. Imao je uspješnu karijeru, osvojio je naslove La Lige 1983. i 1984. s Bilbaom, u sezona 1984. uzeo je i Copu del Rey. Kao trener, također je imao niz uspjeha, prvenstveno sa španjolskim mladim reprezentacijama - osvojio je Europsko prvenstvo U19 i U21 2015., odnosno 2019. godine, dok je 2020. odveo Španjolsku do srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Japanu nakon poraza u finalu od Brazila. Prošlog ljeta, De La Fuente je osigurao svoj prvi naslov sa španjolskom seniorskom momčadi - dok je La Roja pobijedila Hrvatsku na jedanaesterce i osvojila naslov Uefine Lige nacija.

Španjolskom vojskovođi večeras će s druge strane biti često osporavani izbornik Gareth Southgate. Pritisak na ovom čovjeku iznimno je velik jer u Berlinu protiv Španjolske ima priliku Englezima donijeti prvi trofej nakon naslova svjetskog prvaka iz 1966. godine. On je seniorsku momčad preuzeo prije osam godina, točnije 27. rujna 2016. i ovo mu je četvrti veliki turnir s reprezentacijom. Vodio je tri lava u polufinalu i četvrtfinalu SP-a, te dva finala Eura... Nisu to male stvari i nisu to zanemarivi rezultati. No, na Otoku se samo trofeji broje, a on je u Njemačku poslan samo s jednom zadaćom - da nogomet vrati kući, da donese trofej za kojim tamošnji navijači "cvile" godinama. Jedna stvar oko njega je sigurna - It’s Coming Home! Dolazi kući ili sa štitom ili na njemu. 

Zanimljivo, kada je imao 16 godina, planirao je postati novinar, ali onda je krenuo lagano koračati ka profesionalnom nogometu pa su ti snovi pali u vodu.  Southgate je kao igrač bio na pozicijama braniča i veznjaka, a profesionalnu igračku karijeru počeo je u Crystal Palaceu gdje je 1993. imenovan i kapetanom kluba, osvojivši prvenstvo Prve lige te sezone. Nakon što je upisao preko 150 nastupa za Palace, potpisao je za Aston Villu 1995., osvojio je Liga kup 1996. i stigao do finala FA kupa 2000., prije odlaska u Middlesbrough, gdje je osvojio još jedan Liga kup 2004. i stigao do Kupa UEFA 2006. 

VEZANI ČLANCI:

To je bilo sve od njegove kupske karijere, dodajmo još da je upisao 57 nastupa za englesku reprezentaciju između 1995. i 2004. Ostao je zapamćen i po Euru 1996. kada nije realizirao jedanaesterac i Engleska je ispala u polufinalu. Gareth se umirovio 2006. u dobi od 35 godina.

Kada je njegov privatni život u pitanju, recimo da je bio dobar u većini stvari: bio je u školskom ragbi timu, bio je županijski prvak u troskoku i bio je izvrstan učenik. Osim što je htio biti novinar, dok je igrao za Crystal Palace njegov menadžer predložio mu je drugu karijeru. Naime, primijetio ga je kako se rukuje s protivnicima te sugerirao da bi mu možda bilo bolje da postane putnički agent, a ne nogometaš.

Danas je to čovjek koji na dlanu drži engleski nogomet, a poznat je i po svom smislu za modu. Često nosi elegantna odijela i prsluke tijekom utakmica. No, odijelo ne čini čovjeka, a kamoli trenera, a on to mora pokazati sada u finalu Eura. Pobijedi li bit će nacionalni heroj, a izgubi li - ponovno će ostati obilježen - sada kao čovjek koji je izgubio finale, baš kao 1996. kada nije zabio penal.

Zašto to spominjemo? Pa jedna anegdota iz njegova život kaže da je ubrzo nakon tog penala oženio svoju suprugu Alison. Otputovali su na medeni mjesec na Bali, gdje su stupili u kontakt s budističkim redovnikom. No, od njega nisu dobili duhovnu obnovu, već ga je redovnik pogledao pa mu rekao: "To si ti, to si ti, zar ne? Engleska. Promašaj penala.’”