'Gledat ćemo mi Hrvatsku, ali da ćemo ludjeti kao prije – nećemo'

Kamo su nestali navijači? Vatreni danas igraju svoju prvu utakmicu na Europskom prvenstvu, a njihovih simpatizera gotovo da nema ni čuti ni vidjeti. Pritom se riječ „gotovo“ odnosi na različite manekene promidžbe pivarskih, trgovačkih i drugih kompanija odnosno marketinških agencija. Televizijskim spotovima, billboardovima i drugim oglasima sustavno se pokušava stimulirati građane da troše i navijaju (baš tim slijedom).

Prema prošli tjedan objavljenim uvidima Hrvatskoga udruženja društava za tržišno komuniciranje, oglašavanje se kod nas povećava od pet do šest posto u razdoblju kad se održava svjetsko ili europsko nogometno prvenstvo, što znači da je najmanje toliko veća (ne ulaže se u to bez razloga) potrošnja reklamiranih proizvoda.

U kockastom jedino Japanci

Ti se podaci, međutim, odnose na razdoblje od 2008. do 2015. I posljednjih tjedana kod nas je napretek nogometnoga oglašavanja, ali onako velika potrošačka groznica kao što je bila u ranijim prilikama ovom će se prilikom teško dogoditi. Osim oglasa i medija ionako sklonih spektaklu, na ulicama i trgovima naših mjesta ovih dana izostaju i naznake navijačkoga zanosa. Dakle, nema spontanoga navijačkog ushita, onoga koji je jedini autentičan. Rijetki likovi u kockastim jerseyima na javnim prostorima ovih dana nisu našijenci, već turisti – uočio sam prošloga vikenda u Splitu nekoliko takvih Japanaca i Australaca – koji su se počastili tim atraktivnim suvenirom. Na automobilima ne lepršaju hrvatske zastavice. Građani, pa i oni koji sebe doživljavaju žestokim navijačima, slabo pričaju o nastupajućem prvenstvu ili tu temu ni ne spominju. Hrvatski nogometni savez objavio je deset dana uoči početka natjecanja da raspolaže neiskorištenim ulaznicama i pustio ih u javnu prodaju, što se uoči ranijih prvenstava nije zbivalo. Čak i oni koji su se početkom vikenda zaputili u Francusku, ili to za koji dan planiraju učiniti, nadasve su diskretni. Takvo držanje jezika za zubima sasvim je neuobičajeno za prave navijače – sljedbenike kulture vezane za velike utakmice koje će se tek igrati te od istinitih i „lovačkih“ priča o iskustvima, osobito s „gostovanja“. Mnogi od tih putnika u Francusku, prilično je jasno, i nisu (istinski) navijači, već ponajprije turisti koji će u ugodnom društvu pogledati utakmice „u paketu“ posjeta zemlji pijetlova. Bit će na tribinama, naravno, dosta naših tifoza, ali će ih razmjerno najviše doći iz Njemačke, Švicarske i drugih stjecišta gastarbajtera.

Riječju, sada je u Hrvatskoj znatno manje navijačkoga zanosa nego što ga je bilo u vezi s ranijim velikim nogometnim pa i nekim drugim (rukometnim) međunarodnim natjecanjima. Ne raspolažem, na žalost, kvantitativnim podacima koji bi potvrdili tu ocjenu, ali imam oči i uši koje detektiraju postojanje navedenoga smanjenja. Moji prijatelji i poznanici koji su prije četiri godine hrlili u Poljsku, a 2008. u Austriju, kao i na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj kada je na utakmici s Brazilom u Berlinu bilo čak 35.000 navijača vatrenih, ovoga ranog ljeta listom ostaju kod kuće. I osobno sam bio na prošla dva europska prvenstva; za pobjedu naše reprezentacije protiv Njemačke 12. lipnja 2008. u Klagenfurtu vežu me sjećanja na jedno od najdražih gostovanja u životu. Unatoč tome, ove godine mi ni na kraj pameti nije da putujem u Francusku iako mi je prijatelj koji radi u turističkom marketingu ponudio da s njim iskoristim ulaznice koje je dobio od poslovnih partnera. Čak ni njegovo lukavo isticanje „Francuska je dobitna kombinacija: može se ponoviti 1998., a ti ćeš opet žaliti što nisi dio povijesti“ na mene nije proizvelo učinak.

Moguće je da će se interes za nastupe te emocije spram vatrenih znatno povećati ako ostvare pobjede i uspjeh

U prva tri pasusa opisao sam pojavnost osjetnoga smanjenja navijačkoga entuzijazma za igru naših nogometaša na ovogodišnjem Europskom prvenstvu. Naravno, moguće je da će se interes za nastupe Modrića i suigrača te emocije spram vatrenih znatno povećati ako ostvare pobjede i uspjeh, uz ostalo zato što obični ljudi još od antike imaju veliku potrebu za igrama kad već teško dolaze do kruha (posla). Bez obzira na to, sadašnji odnos navijača i javnosti u cijelosti prema reprezentaciji, posebno u usporedbi s ranijim egzaltacijama, sliči na ispuhani balon. Kao sociologa me posebno zanima uvjetovanost navedene pojave. Ocjenjujem je složenom i motrim na dvije razine: vanjskoj (društvenoj) i unutarnjoj (koja se odnosi na polje nogometa).

S jedne strane, znatna nezainteresiranost običnih navijača za ovoljetni nastup „repke“ u Francuskoj refleks je općega stanja duha u Lijepoj Našoj na razmeđu ovoga proljeća i ljeta. Većina naše čeljadi, osobito muške, još uvijek opterećene zahtjevima koje donosi maskulinizam, tako je pritisnuta neplaćenim računima i dugovima, neostvarenim zaradama i drugim egzistencijalnim tegobama da im je „tlaka“ dovući se i do kvartovskoga kafića na kavu i priču sa sebi sličnima, a nekmoli posuditi „ozbiljnu“ lovu za odlazak u Francusku. Prije četiri ili posebno pred osam i deset godina gorljivi su navijači još mogli „iskemijati“ sredstva za gostovanje na kojemu se ostvaruju snovi ili – što se zbiva češće – otvorenih očiju uzaludno sanja takvo ostvarenje (istinski fanovi zapravo su najveći mazohisti na svijetu). Ove godine navijački Odiseji ostaju kući. Slično drugima zure u ekrane, na kojima se odvija predstava napetija od nogometa. Mučni raspad vladajuće koalicije, koji se u javnosti označava otežanim riječima i sintagmama poput „igrokaz“, „drama“, „čista blamaža“, „bitka za Hrvatsku“ i sličnima, mnogi kod nas opravdano doživljavaju kao popuštanje socijalnog ljepila. U situaciji kad vodeći političari bezočno potiru fair-play, domoljublje i nacionalne interese, teško je očekivati od obične čeljadi da, pružajući potporu nogometašima u kockastim dresovima, promiče te i slične vrednote onako gorljivo kako su to činili ranije.

Izložen nelojalnoj konkurenciji politike kao kod nas ipak nacionalnog sporta broj jedan, a u nepogodama svekolike društvene krize, nogomet pada gotovo u zapećak. Drugorazrednom postaje čak i nogometna reprezentacija, istinski kvalitetan tim i od nastanka ove države jedan od najsnažnijih nacionalnih simbola. Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u „Rječniku simbola“ nadahnuto ustvrđuju kako „simboličko izražavanje pokazuje da čovjek pokušava odgonetnuti i svladati sudbinu koja mu izmiče u tami što ga okružuje“. Izražavanje vezano za simbol vatrenih mnogima je kod nas dugo pomagalo u nošenju s (individualnom, kolektivnom) sudbinom, ali u posljednje vrijeme tama je sve gušća. Mrak ipak ne dolazi samo iz (političkoga, društvenoga) okružja, nego je itekako prisutan i u samom nogometu. Neki čak smatraju da baš u najpopularnijem sportu, odnosno u njegovim vodećim akterima i njihovom raznovrsnom djelovanju treba tražiti srce hrvatske tame. Doista, akteri našeg profesionalnoga nogometa posljednjih su godina svojim ekstremno desničarskim nastupima, neplaćanjima poreza unatoč astronomskim zaradama i drugim kriminalnim radnjama, bezočnim snubljenjima političara (Tomu Karamarka samo je velika potreba mogla nagnati da ovih dana pije kavu u hotelu sa Zdravkom Mamićem), neprimjerenim protestima i drugim gadostima dali napretek građe za eventualno novo izdanje svjetskoga bestselera „Kako nogomet objašnjava svijet“ američkoga publicista Franklina Foera. Društveno i nogometno kod nas je najuže povezano, posebno posredstvom politike, ali posebnu pažnju treba usmjeriti na unutarnju uvjetovanost opadanja zainteresiranosti građana za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. To smanjenje, po svemu sudeći, naročito dolazi do izražaja među onima najgorljivijima – pripadnicima navijačkih skupina. Dvije najveće takve skupine već dulje vrijeme vode svojevrsni rat s čelnicima Hrvatskoga nogometnog saveza koji su kadrovski gotovo, a po sadržaju odluka sasvim identični, s vodećim ljudima Dinama odnosno njihovom egoističnom agendom.

Velika većina Bad Blue Boysa je zbog nezadovoljstva vođenjem kluba u non-stop bojkotu utakmica „vječnoga“ (jedanaest puta zaredom) prvaka Hrvatske. Neki nasilju orijentirani pripadnici jezgre te skupine koriste različite povode, najviše vezane za gostovanja, da provedu svoj agresivni ritual. Utakmice reprezentacije oni ponajprije shvaćaju kao priliku za „šoru“. Tako su prije četiri godine u Poznanu u vezi s utakmicom Hrvatska – Irska ti mladići odjeveni u crno (?!) sudjelovali u tučnjavama s domaćim huliganima i pripadnicima Torcide. Treba se nadati da oni i njihovi kolege iz drugih navijačkih plemena neće iskoristiti ovo prvenstvo da opet naprave kravale u inozemstvu i domovini. Torcidaši su pak posebna priča. Njihov bunt prema vodstvu HNS-a, koji zbog favoriziranja Dinama shvaćaju kao najvećega neprijatelja, izražava se u širokom rasponu aktivnosti. I to od uvredljivih skandiranja i izazivanja teških nereda (primjerice na stadionu San Siro u Milanu 16. studenoga 2014.), preko organiziranja prosvjeda od kojih je posebno masovan održan 29. studenoga iste godine na rivi nakon zbog represije prema navijačima neodigranoga derbija u Maksimiru, pa čak do podzemnih akcija s naznakama terorizma. Najpoznatiji primjer takve akcije zbio se prije godinu dana, noć uoči kvalifikacijske utakmice Hrvatska – Italija u Splitu, kad su dvojica maskiranih (još nisu otkriveni i privedeni pravdi!) nekom kemikalijom utisnula znak kukastoga križa na travnjaku stadiona u Poljudu. Ti su likovi najvjerojatnije bili motivirani nezadovoljstvom spram čelnika hrvatskoga nogometa, na što uz ostalo upućuje poruka grafita koji je na uglu Marmontove i rive netko nasprejao uoči navedenoga prosvjeda na rivi: „Ako patimo mi zbog Mamića i izmišljenih crnih lista, patit će i repka zbog nas dvista“. Uefa je HNS već više puta kaznila zbog neprimjerenoga ponašanja radikalnih tifoza. Strogo ali pravedno sankcioniran je i inače kvalitetan igrač Joe Šimunić, koji je nakon utakmice Hrvatska – Island ujesen 2013. na stadionu u Maksimiru predvodio neonacističko skandiranje „za dom spremni!“.

U kafićima mijenjaju kanale

Na toj utakmici, posljednjoj hrvatske reprezentacije kojoj sam prisustvovao, velik dio publike sudjelovao je u takvim skandiranjima i pjevanjima. Još veći broj „navijača“ tako se politički izražavao i na nekim kasnijim nastupima nacionalne vrste, na nedavnoj utakmici s Izraelom. Bjelodano je da na utakmice vatrenih već neko vrijeme najviše dolaze sljedbenici jednoga političkoga usmjerenja: lijevo i liberalno političkih orijentiranih ljudi na tribinama u tim priredbama je malo. Posljednji, unatoč tome što podržavaju vatrene, percipiraju atmosferu oko reprezentacije ne samo kao politički zloćudnu nego i kao civilizacijski neprimjerenu. Baš tako to „ozračje“ doživljavam i osobno, što znači da poput mnogih koji razmišljaju slično meni više neću pohoditi, bar dok bude ekstremističkih gadarija na tribinama, utakmice nacionalnoga tima.Navedeno upućuje na opravdanost naizgled paradoksalne ocjene kako uzročnik utrnuća odnosa mnogih navijača prema reprezentaciji treba najviše tražiti baš u vodstvu Hrvatskoga nogometnog saveza. Ta opskurna organizacija već predugo ne shvaća sport kao zajednicu različitih aktera koja je nezamisliva bez svekolike publike, nego upravlja hrvatskim nogometom slijedeći partikularne interese. To su interesi moćnih i bogatih iz metropole, koji parazitiraju na slabima i siromašnima iz Zagreba i provincije. Posljednji itekako uzvraćaju udarce. To najviše čine ignoriranjem. Na pripremnu utakmicu Hrvatska – San Marino u Rijeci, na kojoj su s naše strane igrali neki istinski nogometni znalci, došla su samo 3603 gledatelja. „Repka“ se posebno ignorira u Dalmaciji, gdje u nekim kafićima za vrijeme njenih utakmica vlasnici čak mijenjaju televizijske kanale. Temperamentni navijači u Splitu i drugim mjestima juga će unatoč dugogodišnjem maltretiranju Hajduka i drugim nepodopštinama Šukera i suradnika pratiti prijenose nastupa reprezentacije na ovom prvenstvu, ali mnogi od njih bez entuzijazma. Jedan veteran Torcide sa splitskih Brda prije nekoliko mi je dana o tome rekao: „Gledat ćemo utakmice Hrvatske, ali da ćemo baš bit ludi za tim ka šta smo bili prije, i nećemo. To je sada za nas puno više Mamićeva i Šukerova repka, a ne reprezentacija svih Hrvata“. Naposljetku treba upozoriti kako nacionalni tim nije i ne može biti izdvojeni ubavi otok u mrtvom moru hrvatskoga nogometa. Problemi toga sporta kod nas su tako raznovrsni i veliki (loša stadionska i druga infrastruktura, mizeran posjet utakmicama domaćega prvenstva osim onima koje igraju Hajduk i djelomice Rijeka, velik utjecaj kladioničarske i druge mafije, navijački huliganizam i drugi) da se reprezentacija od toga ne može emancipirati.

Za te je tegobe pupčano vezana unatoč tome što je sastavljena od igrača Reala, Barcelone, Intera, Juventusa i drugih najvećih svjetskih klubova. Ne može se imati reprezentaciju od zlata u nogometu od blata. To ustvrđujem iako priželjkujem da ovoga ranog ljeta u Francuskoj momci Ante Čačića, toga pristojnoga čovjeka i znalca nogometa, zasjaju punim sjajem. Za uspjeh sličan postignutom u istoj zemlji prije 18 godina, u neko vrijeme koje se po nadama navijača i građana znatno razlikovalo od sadašnjih sportskih i društvenih (ne)prilika, ipak će biti potrebna veća potpora navijača, aktera bez kojih se vrhunski nogomet današnjem svijetu ne može ni zamisliti.