– Tata, je l’ mogu sutra u vrtić obući hrvatski dres? – pitao me pun ponosa u očima petogodišnji sin večer uoči početka Eura. Utakmicu s Turskom čeka već tjednima, zna da ćemo je gledati zajedno, kao i uvijek na televizoru u dnevnoj sobi s izvješenom trobojnicom na ormaru, onom istom koja je u prošlosti vidjela desetke stadiona diljem Europe.
– Naravno da možeš – odgovorio sam mu i izmamio mu osmjeh na licu od uha do uha. Osmjeh koji mi je donio veće zadovoljstvo od nekih Mandžinih pobjedničkih golova iz prošlosti.
– A hoćeš li i ti, tata, obući svoj dres pa da budemo isti? – uslijedilo je novo pitanje koje me u sekundi kao u filmu vratilo u maglu svakodnevice u kojoj su ljubav prema Hrvatskoj i nogometu u nekoj neprekidnoj borbi s gađenjem prema onima koji su od mog kluba napravili trgovačko društvo koje služi samo njihovim osobnim interesima. Prema onima koji su mom klubu ukrali dušu, a sada to isto pokušavaju napraviti s reprezentacijom. Putovanje rijekom sjećanja vraća me u sve one gradove u kojima smo braća s tribine i ja ponosno nosili bijelo-crvene kockice, u vremena kada Sauron i njegovi poltroni iz Mordora još nisu krenuli u svoju bitku za “privatizaciju” hrvatskog nogometa i okrenuli protiv sebe sve one koji drže do časti, ponosa i obraza.
Da se ne lažemo, odnos navijača i saveza, pa i igrača nikad nije bio idiličan. Uvijek smo bili mi i oni. Bilo je tu puno vrhunskih igrača, svjetske klase, ali tek rijetko koji Čovjek. Veličina tih pojedinaca mogla se prepoznati u sendviču, pivu, soku i kojoj kuni za benzin onima koji su na kraj svijeta putovali kako bi te velike vedete imale podršku grla i dlanova s tribina. Da, gospodo, to se zove ljubav bez interesa. Zapitam se je li moguće da ti nešto što ti je u životu toliko značilo preko noći postane nevažno, da te je baš briga hoće li klub s malim bijelim “d” na grudima igrati Ligu prvaka ili repka jurišati na europski tron? Naravno da ne može! I zato je ravnodušnost još bolnija i teža i zato borba protiv Saurona ne smije prestati.
Oduzeo si nam, gade, radost odlaska na tribine, oduzeo si nam sreću iskrenog uživanja u golovima i pobjedama, ali našoj djeci to oduzeti nećeš! Osmijeh na licima naše djece bit će naša konačna pobjeda. Ruke su same krenule prema ormaru u kojem poput relikvija čuvam dresove, majice i šalove sa svih prvenstava na kojima sam bio. Čuvam ih ljubomorno kao uspomenu na vremena kada se za taj dres ginulo na tribinama, ali i daleko od njih. Tu su da me podsjete na ranu koja će jednog dana nestati.
– Tata?
– Naravno, sine, i ja ću s tobom obući hrvatski dres – nasmijao sam se i pogledao ga u oči pune nade. Nade i dječje neiskvarenosti koju im nitko ne smije oduzeti.
>> Šuker: Dok sam na čelu saveza, na stadionima će svirati pjesma 'Lijepa li si'
>> Kapetan Srna: Hrvati, idemo u boj za narod svoj!
I moj sin će obući hrvatski dres za DOMOVINU u srcu.