Hrvatski se vaterpolisti na EP-u u Splitu bore za petu medalju na EP-u. U dosadašnjih 14 nastupa osvojili su četiri odličja: zlato, dva srebra i broncu.
Do prve medalje na europskim prvenstvima stigli smo relativno kasno, tek u četvrtom pokušaju. Nakon petog mjesta u Sheffieldu 1993. (Antunović) i "drvenih" medalja u Beču 1995. i Sevilli 1997. (Silić), na prvenstvu u Firenci 1999., na koje nas je odveo Neven Kovačević, napokon smo potvrdili činjenicu da smo europska velesila. Te godine zapravo nam je sve polazilo za rukom. Dubrovnik je u svom prvom izlasku na međunarodnu scenu osvojio Mediteranski kup, Mladost je trijumfirala u Kupu osvajača kupova, a šlag na tortu stavio je POŠK osvajanjem Kupa prvaka. S tri velika europska klupska trofeja dočekali smo EP u Firenci. I Kovini su izabranici (Školneković, Padovan, Đogaš, Šimenc, Letica, Štritof, Smodlaka, Ivaniš, A. Bošković, Barač, Hinić, Vićan, V. Kobešćak, Jerković i Sarić) potvrdili svoju i našu vrijednost, poklekli su tek u finalu protiv Mađarske (12:15, uz čak pet pogodaka Birosa).
A na sljedećoj plodonosnoj kontinentalnoj smotri, 2003. u Kranju, sada pod dirigentskom palicom Zorana Roje, zlato nam se smiješilo, ali izgubili smo već dobiveni finale sa SiCG (8:9 nakon produžetaka). Sama utakmica je ionako ostala u drugom planu zbog navijačkih nereda prije i za vrijeme utakmice kojima je kumovala i nesnalažljivost slovenske policije. Zbog toga je HVS, ni kriv ni dužan, dobio rekordnu kaznu od Lena - 100.000 eura. A vodili smo sa 7:4, bili na pragu osvajanja zlata, ali naši su navijači u tim trenucima probili zaštitne kordone i napali malobrojnu skupinu srpskih navijača koji su ih provocirali... A nakon 20-minutne stanke naši igrači (Volarević, Vranješ, D. Burić, Šimenc, Premuš, Štritof, Smodlaka, Đogaš, Vićan, Barač, Hinić, Fatović, V. Kobešćak, Herceg i Franković) više nisu bili tako sigurni u sebe, brinuli su se i za sigurnost članova obitelji na tribinama, i dopustili su preokret.
"Srebrno prokletstvo" na europskim prvenstvima napokon je otjerao veliki Ratko Rudić koji je u Zagrebu 2010. odveo Hrvatsku do europskog zlata. Iako je prvotna ideja bila da se to prvenstvo organizira u Areni (s 15.000 gledatelja), ono je ipak odigrano na otvorenom plivalištu Mladosti s montažnim tribinama (u obliku amfiteatra) na koje se natiskalo i do 5500 naših navijača. A bodrenje je bilo nezaboravno, sve je prštalo od crveno-bijelih kvadratića... Iako smo na početku izgubili od Crne Gore s 9:11, hrvatski je stroj iz utakmice u utakmicu bio sve moćniji, nisu nas mogli zaustaviti ni Srbija u polufinalu (10:9), a još manje Talijani koje smo u nadahnutom finalu pobijedili sa 7:3. Bio je to prvi naslov europskog prvaka naših vaterpolista, ali i prvi kontinentalni naslov bilo kojeg našeg sastava u loptačkim sportovima. Do toga su nas doveli: Pavić, D. Burić, M. Bošković, Dobud, Joković, Muslim, Karač, Bušlje, Sukno, Barač, Hinić, Obradović i Buljubašić.
Posljednju medalju, broncu, osvojili smo u Barceloni 2018. pobijedivši u borbi za treće mjesto Italiju s 10:8.