Vahid Halilhodžić nogomet živi 24 sata dnevno, s njime liježe i ustaje. Tek je nakon priprema u Turskoj pobjegao sa suprugom na dva dana u Opatiju. Pa ipak, od nogometa nije uspio pobjeći ni u tim rijetkim trenucima kad nije na terenu.
– Nisam se ni ondje mogao izolirati. I u Opatiji su me ljudi zaustavljali, znani i neznani. Dobio sam puno lijepih poruka, puno želja za sreću i Dinamu i meni. Bolje je da čestitaju nego da pljuju i vrijeđaju. Najrelevantnija priznanja dolaze od ljudi na ulici.
Pomislio sam na mirovinu
Prilaze li vam i u Zagrebu?
– Da, još više. Evo, neki dan došla je na trening djevojka od 15-16 godina i rekla kako želi da ostanem u Dinamu četiri godine. No, u nogometu je rezultat sve, možete dobro raditi a da rezultat izostane, teško je ljudima objasniti, nogomet je vrlo kompleksan. Lako ga se razumije, ali teško primjenjuje.
Jeste li ikad osjetili umor, zasićenost poslom, pa pomislili, pa dosta sam zaradio, što mi sve to treba?
– Došla mi je i ta pomisao. I zahvaljujući toj ideji došao sam u Dinamo. Bio sam razočaran vodeći Bjelokosnu Obalu. Jedan poraz i poslali su mi telefaks da se rastajemo. Takav je trenerski posao, a ja ga radim kako mislim da je najbolje. I zato kažem – radi kako misliš da je najbolje.
Je li vaša supruga bila za to da dođete u Dinamo?
– U početku sam plavima kategorički rekao ne, ali su inzistirali. Onda mi je supruga Dijana na kraju rekla – pa bolje da si tu, u svom narodu, nego da ideš nekamo radi više novca.
Koliko je ona često u Zagrebu?
– Ne baš često. I zbog obitelji imam osjećaj grižnje savjesti. Nisam proveo baš mnogo vremena sa suprugom i djecom. Ali, ne može se sve, a kao igrač i trener stalno ste na putu i obitelj trpi. Supruga je iznijela najveći teret, uspjeli smo djeci omogućiti obrazovanje, završili su fakultete. Nekad mi odvojenost od obitelji teško pada. A to što nisam s obitelji, zatomljujem poslom, 24 sata sam u poslu, i onda manje razmišljam o tome što propuštam.
Kako ocjenjujete stanje u klubu, u odnosu na ono što ste očekivali da ćete zateći?
– Dinamo je jako kompleksan i sad vidim da sam preuzeo veliki rizik. Stanje nije baš bilo idealno. Dolazak je bio stresan i da nismo izbacili Györ vjerojatno bih se pokupio. Tada je bilo sve jako složeno, bilo je mnogo straha, ravnodušnosti pa čak i fatalizma. Sad je puno bolje.
Što još treba Dinamu da bi došao do Lige prvaka?
– Jedan gol više, da se lopta od grede odbije u mrežu. A da bi se to dogodilo treba još puno rada, podizanja kvalitete, detalja...
Koliko još igrači mogu napredovati?
– Svaki igrač uvijek može napredovati. I to cijeli život. Kažu da se Bišćan preporodio, dakle napredovao je, a njegov pristup radu je predivan primjer mladim igračima. I kao trener i kao igrač uvijek možete napredovati. Usavršavanje nikad ne završava.
Zdravko mi se ne miješa
Hoćete li u Maksimiru slušati omiljenu vam himnu Lige prvaka?
– To mi je prva želja, naježio sam se kad sam čuo tu himnu vodeći Lille i PSG. Ti sportski uspjesi nisu bili planirani.
Pa u Maksimiru planiraju Ligu prvaka već godinama.
– Lako je to reći, postaviti ambicije, ali treba djelom, radom, odricanjem i znojem to napraviti. Vjerujem u svoj rad, a ni u jednom trenutku nisam primijetio da su igrači njime nezadovoljni. Istina je da tražim puno, ali to je moj način rada. Tako je bilo i u Lilleu, igrači su bili skromnoga nogometnog znanja, a došli su do Lige prvaka.
Kakav je vaš odnos sa Zdravkom Mamićem?
– Korektan, uz obostrano uvažavanje. Pustio me da radim, ne miješa se niti to pokušava. Mnogo diskutiramo, mišljenja nam često nisu ista, ali to je normalno. Poštujemo se, da nije tako ne bismo funkcionirali.
Koji vam je najveseliji trenutak otkako ste u Zagrebu?
– Jako sam iznenađen, mogu reći ponosan, što su me Zagreb i Hrvatska tako primili, a nije bilo lako biti u mojoj poziciji, s obzirom na povijest, na sve što se događalo na ovim prostorima. Ljudi u Dinamu, u gradu, navijači, nitko me nije ružno pogledao. I zato je odluka da dođem u Dinamo bila dobra, iako Dinamo nije za trenera nimalo lagan klub. Najviše se veselim kad mi priđu obični ljudi, to mi mnogo znači, više nego kad me pohvali Zoran Mamić – pecnuo je Vaha Zorana koji je svratio u svoju sobu.
Vahidu Halilhodžiću jedna od nogometnih, životnih knedla u grlu bila je utakmica s PAOK-om u Grčkoj. No, sad je drugi događaj izdvojio kao najtužniji.
– Utakmica s PAOK-om u Zagrebu, očekivao sam mnogo od tog uzvrata. Ne zbog sebe, nisam ja u pitanju. Ambijent je bio veličanstven, ljudi su promrzli i toliko sam želio da pobijedimo za te ljude. Došli su odasvud, iz Sarajeva, Mostara..., i to mi je sve jako teško palo. Osjećao sam da sam ostao dužan tim ljudima, malo me bilo i sram. Bio sam kritičan prema sebi, osjećao sam nelagodnost, pitao se zašto sam napravio ovo, a ne ono. Teško mi je to palo, ne zbog moga ega, imidža, karijere, nego zbog navijača – odgovorio je Halilhodžić.
O Zdravku Mamiću
Sa Zdravkom sam na vi, kao sa svakim gazdom, mora se znati red, iako je Zdravko mlađi od mene, ali ja želim da bude tako. A sa Zoranom sam na – ti.
O svađi zbog Calella
Zbog Calella nije bilo svađe, želio je ostati, a ne možete igrača otjerati, isplatiti mu ugovor, nismo u takvoj situaciji da to možemo platiti.
O Dinamu i Lilleu
Lille je bio skromniji od Dinama, ali ti igrači imali su mnogo više volje, fizički su bili jači, disciplinirani.
O uvredama
Bilo je uvreda na drugim stadionima, ružnih dobacivanja, ali dobro, što se može. Sve je to, očito, dio ovog društva i folklora.
Bravo Vaha ! Tko se Radobolje napije mora biti dobar.