Znajući za ogroman trud uložen da organizacija Prvenstva Europe bude za vrlo visoku ocjenu, bilo nam je teško gledati sve one marljive hrvačke radnike (Kutleša, Pavelić, Bregović, Lisjak, Benčec, Kremić, Jakubek, Šavuk, Jakovljević, Parać, Šikuten, Grbavac...) kako s nestrpljenjem iščekuju ishod dviju završnih borbi Filipa Šačića, jedinog nam predstavnika koji je kroz repasaž dobio drugu priliku za odličje.
Još teže nam je bilo gledati te iste ljude tijekom Šačićeve borbe za broncu, s dramaturgijom kakvu samo maštoviti filmski scenaristi zamišljaju. U tim trenucima, a Šačić je već u prvoj minuti borbe gubio 0:4, njima su sve lađe bile potonule. Jer, zacijelo im je kolalo mislima, kako uopće opravdati nakanu da se takvo natjecanje organizira u Zagrebu ako naši sportaši nisu u mogućnosti rosvojiti medalju.
I tko bi ih uopće (sa)slušao kada bi pokušali objasniti da se olimpijac Ivan Huklek tek vratio nakon operacije ramena, da su suci (koji su na koncu suspendirani s Prvenstva) zakinuli Antonija Kamenjaševića i slične argumente.
Kao što u jednom američkom filmu svom menadžeru zvijezda američkog nogometa dovikuje "Show me the money" tako bi i oni pred kojima bi nastupali ljudi iz Hrvatskog hrvačkog saveza zacijelo govorili "ma super ste vi to organizirali, no gdje su medalje".
I zato je kolajna koju je osvojio 28-godišnji Filip Šačić, izlizano je to reći ali u ovom slučaju je to tako, "bronca zlatnog sjaja". A njoj se jako obradovali nisu samo njegovi reprezentativni treneri (Petrenko, Đok), trener koji ga je stvorio (Kremić), članovi obitelji i kluba Sesvetski Kraljevec već i svi hrvački djelatnici. Pa i svi oni, poput ovog novinara, koji znaju koliko je hrvanje težak sport - jedan od najtežih koje možete izabrati. Onaj kojeg nema smisla trenirati ako to ne volite jer tu nema novca, nema ni svjetala reflektora a bogme ni sportske slave (ako niste veliki šampion).
Zapravo, to je rudarski sport - zovu ga teškoatletskim - u kojem se raspadom Sovjetskog Saveza razvila strašna konkurencija. Jer svi oni Azerbajdžanci, Gruzijci, Armenci, Ukrajinci, Moldavci, danas top hrvačke nacije, nekad su, uključujući ovaj put izostale Ruse i Bjeloruse, morali između sebe izabrati najboljeg. A danas svi oni - a to su predisponirane nacije za borilačke sportove - na velikim natjecanjima jurišaju na odličja.
Uostalom, na ovom Prvenstvu, najuspješnije reprezentacije u grčko-rimskom stilu bile su Turska, Azerbajdžan i Gruzija. A posebno znakovita je bila pak slika iz kategorije do 97 kilograma u kojoj su se u borbama za broncu našla tri Gruzijca. Jedan autentični (Kobliashvili) koji je nastupio za svoju domovinu ali i dva izvezena, Kakhbiashvili i Kajaia, koji su nastupali za Italiju odnosno Srbiju.
A baš su naši susjedi poznati kao veliki uvoznici sportaša u borilačkim sportovima pa tako i u hrvanju. Osim Gruzijaca, Srbi su uvozili i Ruse (Tibilov) i Irance (Arsalan) i svi oni su redovito u zoni medalja ako ne i na postolju.
U Hrvatskom hrvačkom savezu su po tom pitanju ne samo nacionalno ponosni već i svjesni da ono što Srbija može pružiti svojim naturaliziranim sportašima Hrvatska ne može. Jer, tako je to posložio srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je odlučio investirati u sport više no sve zemlje u okruženju.
I zato je ova medalja iskovana u bronci (i hrvatskoj muci) vrjednija od sjaja kojeg nudi. A koliko im to znači uvjerili smo se, na završnoj fešti, u jednom malom kružoku ponajboljih nam hrvača kojeg su, osim medaljaša, činili još i Antonio Kamenjašević, Filip Smetko i Vjekoslav Luburić. I svi oni mazili su i ljubili su Šačićevu medalju kao da je njihova.
Zato je i osmogodišnja Aria Kremić, djevojčica zaluđena hrvanjem, pustila suzu slaveći tako uspjeh hrvača kojem je njen tata Dinko trener. Zato je ovu broncu slavila cijela hrvačka Hrvatska.