Prvi put na klupu nogometne reprezentacije Austrije dolazi stručnjak koji je donedavno vodio Manchester United, pa već i sa te pozicije Ralf Rangnick (63) nastupa kao velika trenerska zvijezda Lige nacija.
Nekadašnji hrvatski reprezentativac Tomislav Marić (49) kraj igračke i početak trenerske karijere veže upravo uz Ralfa Rangnicka. Zajedno su proveli četiri godine stvarajući tada novoga njemačkog nogometnog prvoligaša Hoffenheim.
- U Hoffenheim sam kao igrač došao iz Japana; 1. siječnja 2006. sam u Japanu bio osvojio Kup s Urawa Redsima, a 15. siječnja potpisao sam za Hoffenheim, tadašnjeg trećeligaša. Bio je to za mene kulturološki šok. Tada Ralf još nije bio trener, nego je došao pola godine kasnije. Kada je došao, Ralf mi je dao kapetansku vrpcu - kazao je Tomislav Marić i nastavio:
- S Hoffenheimom sam ušao iz Treće u Drugu njemačku ligu, a u Drugoj ligi postao sam Rangnickov pomoćni trener. Bila je to teška odluka za mene: srce je htjelo da još igram, nikada nisam bio spremniji, ali onda su oni bili kupili Dembu Baa, Carlosa Eduarda, Luisa Gustava... Tada sam ipak bio iskren prema sebi: bit će mi jako teško upasti u prvih 11, i treneru sam kazao neka igra bolji. Tako me Ralf na neki način umirovio. Meni je to bilo O.K. Igrao je otvorenih karata i ponudio mi mjesto pomoćnog trenera budući da sam tada završio trenersku školu. I usto sam od njega učio ne samo tajne trenerskog zanata, njegova prepoznatljiva presinga, nego i organiziranje kluba. Tako je to za mene bila win-win situacija. Kada smo došli u Hoffenheim, klub je već bio na čvrstim, stabilnim nogama. Ali, infrastrukturu kakva je danas stvorio je Ralf i njegov tim, među njima i ja.
Pionir presinga
Koja je bila vaša zadaća u Rangnickovu stožeru?
- Ralf Rangnick pionir je presinga. Njegove momčadi to su znale igrati vrhunski. Kloppov stil, Tuchelov stil; Ralf je tata njihovih treninga, toga sustava igre. Ta ideja nogometa potekla je od Rangnicka. Što se tiče treninga i igre, on je u tome perfekcionist. Ja sam bio stariji igrač u to vrijeme, pa kao takav uvijek ulazite dublje u detalje igre. Sve me to zanimalo i impresioniralo. Kao pomoćni trener, puno sam radio s napadačima, Dembom Baom, Ibiševićem, Carlosom Eduardom. To su sve bili mladi dečki, a jako puno sam radio na tome da svoju ofenzivnu kvalitetu dovedu do perfekcije. Zabijete li gol ili ne, to nema veze sa srećom. To je jednostavno automatizam koji morate imati u glavi, a Ralf je tražio da situacije koje se događaju u igri vježbamo na treningu.
Kakav je bio Ralfov ljudski odnos prema vama?
- Profesionalan. Nismo mi bili neki veliki prijatelji, naravno ni neprijatelji, nego jednostavno profesionalno smo surađivali i profitirali jedan od drugoga. Zajedno smo uveli Hoffenheim u 1. Bundesligu, a nevjerojatno je kako smo igrali u prvom dijelu sezone! To je ona godina kada je Ibišević zabio 18 pogodaka u polusezoni, pa su mu pukli križni ligamenti. Rangnick i ja zajedno smo radili četiri godine. Tada sam se htio samostalno razvijati kao trener pa sam napustio klub, a on je to učinio pola godine nakon mene. Tako smo se razišli.
Ipak, iskustva s Rangnickom su pozitivna?
- Apsolutno, to razdoblje mi je pomoglo, ne samo u trenerskom smislu. Bio sam mu pomoćni trener, a istodobno se gradio novi trening-kamp, stadion. I svi smo bili u to uključen. On je čovjek koji razmišlja nekoliko koraka unaprijed: ako se napravi teretana, to nije dovoljno, nego je gledao da se odmah napravi i sprint-staza. Jako je duboko išao u sve to. Taj perfekcionizam nekad je i naporan, uzima vam puno energije, ali puno i naučite.
Ljudski odnos najvažniji
Kako objašnjavate da trener s takvom reputacijom nije nikada vodio veliki klub poput Bayerna ili Borussije, i nikada nije bio prvak Njemačke?
- Meni su najbolji primjeri finalisti Lige prvaka. Koliko god mi pričali o nogometu, o taktici, izmišljali nove metode i sustave, jedno uvijek ostaje, i tako je bilo i prije sto godina: najvažniji je onaj ljudski odnos između igrača i trenera. Pogledajte kakav Klopp ima odnos s igračima, kakav ima Ancelotti, ja bih ga nazvao obiteljskim. Ja sam to uvijek tvrdio: ako trener uspostakvi blizak odnos s igračima, osobito sa starijima s kojima je to teže, onda će biti uspješan. Koliko god Ralf imao velike stručne, trenerske kompetencije, tako nekada ima problemčića sa starijim igračima, naglašenih osobnosti. Prema njima se ne možete ponašati kao da im je dvadeset godina. Ako želiš sa starijim igračima uspjeh, onda morate postići da vas oni prate. Kad to uspijete, onda to neće biti samo profesionalni odnos, nego odnos otac - sin kao što ga ima Ancelotti. Zato je šteta što trener takvoga znanja nikada nije postigao uspjeh s velikim klubom - zaključio je Tomislav Marić, koji danas živi u Baškoj Vodi.