Dvojben potez koji bi mogao podijeliti domaću sportsku javnost povukla je trofejna hrvatska karatašica Jelena Kovačević Herrera (39). Naime, ona se obratila Europskom fair-play pokretu koji je tu nagradu dodijelio njezinoj sunarodnjakinji, štoviše sugrađanki, Riječanki Emmi Sgardelli, i to s namjerom da tu odluku ospori pa je ona na preispitivanju. S obzirom na to da se EFPM obratio Hrvatskom fair-play odboru, koji je od Hrvatskog karate saveza zatražio dodatno tumačenje, na taj se potez referirao i predsjednik HKS-a Davor Cipek, inače glavni tajnik Europskog karate saveza:
– Kao netko tko se na sve moguće načine trudi graditi imidž našeg karatea, šokiran sam kada vidim da je bivša reprezentativka podnijela prijavu protiv aktualne europske prvakinje. Ne mogu vjerovati da netko tko je u karijeri imao podršku HKS-a može izvrtati činjenice. To vam je kao da Janica Kostelić prijavi Zrinku Ljutić da je haklala kolac i da je toga bila svjesna, ali nije htjela izaći sa staze. Jelena živi u Americi, ne trenira hrvatske natjecatelje, ali usudi se napisati ovakvu prijavu protiv svoje vrhunske sunarodnjakinje. Tuga, čemer i jad. Bojim se da je sve to izvedeno da se pokvari imidž same sportašice i nacionalnog Saveza.
Ono što je za Emmu nezgodno jest što se sve ovo događa u predvečerje Svjetskog prvenstva do 21 godinu koje se sljedećeg tjedna održava u Veneciji:
– Razumio bih da je to učinila suparnica iz Venecuele ili netko treći, ali sunarodnjakinja.... Umjesto da joj poželi uspješan nastup na SP-u, ona je potpuno destabilizira. Ojađen sam kad vidim da Jelena nije pokazala nikakvo razumijevanje za kolegicu kojoj će to prouzročiti stres. Da budem jasan, Emma nije predala meč kada ga je već izgubila jer u tri sekunde možete napraviti jako puno. Sjetite se samo što se dogodilo bivšem svjetskom prvaku Ivanu Kvesiću u polufinalu Prvenstva Europe u Zadru, primio je nogu u glavu za tri boda u posljednjim stotinkama borbe.
A cijela ta priča o Emminu fair-play potezu počela je s društvenih mreža nekih Turaka koji su slavili gestu mlade Hrvatice za vrijeme turnira Premijer lige u Turskoj. Budući da smo i mi o tome pisali, bivša europska prvakinja i svjetska doprvakinja obratila se i nama:
– Pogledajte posljednjih 14 sekundi. Emma gubi borbu, protivnica se ozlijedi, a Emma joj ne pruža ruku da se podigne. Ona se zaletava na protivnicu koja ne može stajati. Pokušava ručnim, nožnim i tehnikama bacanja, razmišlja o pobjedi pa i dalje napada i pritom čak gestikulira sucima i frustrirano maše, dok protivnica jedva stoji na jednoj nozi, ali na te napade odgovara i ozlijeđena te povećava prednost. Emma posljednje dvije sekunde, pri rezultatu koji više ne može okrenuti jer je 1:6, pruža ruku protivnici što ćete vidjeti u 99 posto karate borbi. Netko je izvukao iz konteksta posljednje dvije sekunde borbe i stiže nagrada za fair-play. Yorgelise je na kraju pobijedila i nema govora da Emma nije napadala i da je pustila borbu jer se brinula za ozljedu svoje protivnice.
Dodala je Jelena još i ovo:
– Jasno mi je da su svi željni vidjeti nešto čega danas u sportu ima jako malo... Ali ovo iz mog skromnog kuta gledanja nije fair-play. Emma je mlada i velika je sportašica, ali preduvjet za svaku nagradu trebao bi biti istinitost.
Čak i da se potvrdi da sve što je Jelena rekla apsolutno stoji (a Cipek tvrdi da je to izvrtanje činjenica), zauvijek će ju pratiti pitanje "pa kud baš radiš sve ovo protiv nekoga tko nosi isti grb koji si nosila i ti".
Ja bih razumio ovu dramu da je ovo 1972. godina, pa je živ Bruce Lee i u Hong Kongu snima filmove. Ali mi živimo u 2024. godini, karate je, u odnosu na ultimate fighting, potpuno nezanimljiv i periferan sport. Uostalom, to će reći i Mirko Filipović koji je krenuo s karateom, nastavio s boksom, ali je karijeru i novac zaradio na najkrvaviji mogući način, tako što se je tukao s najboljima, uzimao titule, gubio ih, pa se ponovno vraćao, ne u karateu koji može biti zanimljiv kao razvojni sport do 16 godine, dok dijete ne počne ozbiljno nešto trenirati. Dakle, karate i fair play - potpuno nebitna tema.