Hrvatska je uz bok moćnih država, ne postoji djelić planete na kojem nema Hrvata

Dinko Jeličić (47) dugo je u nogometu. Već je radio u Dinamu, vodio nogometnu akademiju Alavesa, dvije godine proveo u Kataru, šest godina vodio je drugoligaške momčadi, od Sesveta, Novigrada, Rudeša... S klubom sa zapadnog dijela grada rastao se u rujnu prošle godine.  

- Prije Rudeša sam bio u Kuvajtu, dvije godine kao izbornik U-19, odnosno olimpijske reprezentacije. Vratio sam se nešto ranije, isključivo zbog korone. Taman u tom periodu pojavila se ideja da dođem u Rudeš. Novi ljudi su tada ušli u klub u kojem su tada bila doslovce dva registrirana igrača. Ambicija mi je bila da idem prema prvoj ligi. Nažalost, nije ispalo najbolje jer smo loše krenuli u prvenstvo. Dobrim dijelom jer nas je korona pomela uoči prvenstva. To je ostavilo traga jer smo sa svega dva treninga ušli u ritam od tri utakmice. Nakon što smo ušli u slabiju seriju, došlo je do razmimoilaženja ljudi unutar kluba. Ljudi koji su me doveli, odlučili su se povući i najlogičniji potez bio je da i ja odem. Iako, tim koji je ostao u klubu, htio je da nastavimo dalje. No, nekako nam se nisu poklopile vizije. Za njih je ispalo najbolje, uši su u dobru seriju.

Sada ima više vremena za neke druge stvari.

- Uglavnom su to nekakvi sitni projekti vezani za nogomet, periodizacija, organizacija... Uglavnom radim na sebi i s kolegama pokušavam razvijati neke projekte. Nisam konkretno u traženju angažmana. Neke ponude mi nisu bile prihvatljive. Mislim da sam dovoljno sazrio da napravim iskorak prema prvoj ligi. To je moja ambicija, Volio bih ostati doma, ali ako ne bude posla ovdje, opet ću u inozemstvo. Vani je nekako lakše funkcionirati. 

Dosta ljudi Jeličića doživljava kao trenera koji je specijaliziran za rad u omladinskim školama. No, on kaže:

- Dosta ljudi me doživljava kroz segment omladinskog nogometa. Točno je da sam imao određene rezultate u mladim reprezentacijama, odnosno u Dinamu. Ali zadnjih deset godina, osam godina sam radio sa seniorima. U Alavesu sam bio šef metodologije trenera, a u Kuvajtu sam također radio s mlađim dobnim skupinama. Možda to nije bilo dobro za moju trenersku ambiciju u kojoj sam zamislio da idem prema seniorskom nogometu. No, bilo je zaista teško odbiti Alaves ili Kuvajt. Možda su me ta dva izleta usporila. Volio bih se afirmirati na prvoligaškoj razini. Teško je planirati nešto za sutra, a kamoli za dalje. 

Kakva iskustva je donio iz epizode u Alavesu?

- Moja funkcija tamo je bila direktor metodologije i trenera u nogometnoj akademiji. To je za mene bilo lijepo iskustvo. Dobio sam puno toga i mislim da smo usmjerili stvari na bolje. S obzirom na to da je to prva španjolska liga, iznenadilo me da imaju tek tri treninga tjedno i bez profesionalnih trenera. Tamo je bio i profesor Jukić, uz trenere u akademiji, podigli smo stvari na višu razinu. Sada već proizvode igrače za prvu momčad. No, svidjela mi se organizacija posla u toj velikoj korporaciji. Vrlo precizno se zna tko što radi. U tom sustavu ništa ih ne može poremetiti u zacrtanom smjeru. Fascinirala me sportska kultura u Španjolskoj. 

Gdje smo mi u odnosu na takvu razinu?

- Krenut ću od krucijalne stvari, a to je trenerski kadar. Mi smo tu svjetski vrh. Imamo sve kvalitetnije i educiranije trenere koji jako puno ulažu u sebe i kvalitetno prate trendove. Pogledajte gdje su sve naši treneri radili zadnjih desetak godina i što su sve postizali. Pa čak i kada maknete ova naša top trenerska imena, Bilića, Kovača, Leku, Jurića, Dalića, Bjelicu, Mamića... Gdje god dođu, naši treneri nešto postignu. Velike države u prednosti su utoliko što imaju bolje uvjete za rad. Kod nas je problem sportske kulture, no to je vezano za infrastrukturu. Vani se vrti ogroman novac i u televizijskim i sponzorskim pravima. Naši treneri lakše bi funkcionirali vani, nego oni inozemni kod nas. Treneri iz Lige petice najčešće svoje koncepte žele doslovce preslikati gdje god dođu, no to najčešće nije moguće. Naši treneri imaju sposobnost prilagodbe u najrazličitijim okolnostima...

Možda nam se sada opet otvori Kina za više naših trenera?

- Već nam se otvorila. Oni imaju tendenciju ulaganja u omladinske škole i akademije. Neće biti ogromnih i skupih transfera. Imao sam neke kontakte i Kina je zanimljivo tržište. Da bi to profunkcioniralo, trebalo bi to ubrzati na razini HNS-a, pa čak i države. Možda bi nam pomogao nekakav ured koji bi se bavio samo lobiranjem za naše trenere. Sve se ostvaruje kroz menadžerske, odnosno prijateljske kanale. Možda se može zaokružiti nekakav ozbiljnija, sveobuhvatnija priča. To je jedini smjer. Ako nisi veliko trenersko ime, najvažniji ti je menadžer koji ti otvara vrata, nakon toga CV, a tek onda znanje. U Hrvatskoj ima jako puno trenera koji znaju, a nemaju menadžera... Mi proizvodimo jako puno trenera, u Španjolskoj još i više. Razlika je što oni, zahvaljujući rejtingu, lakše plasiraju svoje trenere koji su, u velikom broju slučajeva, lošiji od naših stručnjaka. Ja mogu biti zanimljiv nekome ako govorimo o omladinskoj školi, no četiri i pol mjeseca imam  staža u prvoj ligi. To baš i nije zanimljivo nekome ako me gleda za seniorsku razinu. E sada dolazimo na taj problem plasmana u Azerbajdžan, Kinu ili Kuvajt... Pozitivno mi je što jako veliki broj bivših igrača ulaže u sebe u trenerskom smislu. Stiže nova garda, Leko u Lokomotivi, Carević u Rudešu... To nam generalno diže rejting. To je dobro za trenerski ceh.

Jeličić prati sva zbivanja u našem nogometu.

- Ma pratim sve. Od pete do prve lige. Nogomet je moj svemir, a lopta je moje sunce. Kada nema lopte, venem - poetski je poentirao Jeličić.

Osvrnuli smo se na zbivanja u našoj Drugoj ligi. Rasplet će biti zanimljiv.

- Čini mi se da je jako izjednačena liga. Jako je mala razlika između prvog Dragovoljca i zadnjeg Junaka. Ja sam u Radniku iz Sesveta radio 2012-2013. i čini mi se da je tada liga bila bolja, žešća, kompetitivnija. Sada je više mlađih igrača. Mi smo tada prvi krenuli kao projekt druge Dinamove momčadi. Imali smo po desetak juniora u prvoj momčadi. Bila je to užasna muka u prvih šest mjeseci. Danas se mlađi igrači puno brže afirmiraju kroz tu ligu. To je ozbiljan pomak. No, čini mi se da je prije bilo žešćih gostovanja u kojima si morao izaći krvavih koljena da uzmeš bod. Možda je po tom segmentu liga malo lošija. Sumnjam da i najbolji sadašnji drugoligaš, bez četiri-pet ozbiljnih pojačanja, može egzistirati u prvoj ligi. Drugu ligu moramo podići na malo višu razinu u tom smislu. Uzeo bih primjer Gorice kao pravi put. Oni su se nametnuli kroz drugu ligu i nakon ulaska u prvu ligu, nastavili su rasti. Sada se bore za Europu i prodaju igrače u milijunskim transferima. Najvažnija je strategija.

Imamo li sada takav sličan primjer u Drugoj HNL?

- Da su svi segmenti tako posloženi? Nema. Za nekoliko godina možda. Jedan od takvih klubova je Rudeš. Jer, lakše je ući u Prvu ligu, nego igrati važnu ulogu. Orijent je jako dobro organizira klub. Prije nekoliko sezona igrali su četvrtu ligu, a sada su odlična sredina, bez pretjeranih ulaganja. Oni možda nemaju momčad za prvu ligu, ali su odlično organizirani. Volio bih znati je li Hrvatski dragovoljac spreman za novi iskorak. Vidim da je predsjednik ambiciozan. Neobično mi je što su smijenili trenera koji je bio jesenski prvak. BSK je dosta stabilan. Sesvete su možda jedan od najstabilnijih klubova uopće u Hrvatskoj. Samo je pitanje njihovih ambicija. Sviđa mi se njihova filozofija. Najprije su organizirali priču oko stadiona, pa sve ostale uvjete i tek onda su krenuli stvarati rezultat. Možda je bolje biti stabilan drugoligaš, a ne pod svaku cijenu ići u rang više, pa sve ode k vragu.

Tko je favorit za naslov u Drugoj HNL?

- Po svemu sudeći to je Dragovoljac. Sada sam gledao pripremni turnir s nekoliko drugoligaških momčadi, nisam baš bio zadovoljan. No, šanse imaju i Dugopolje, Opatija. Kako je krenuo, ne bih se iznenadio da se i Rudeš uključi u borbu za vrh. Čini mi se da su spremni već sada napasti prvu ligu. 

Kakav iskorak u drugoligaškom nogometu možemo očekivati u narednih pet godina, recimo?

- Možda je ključ u strategiji smanjivanja druge lige i jedinstvena treća liga. Kada se smanjila naša prva liga, rapidno se podigla kvaliteta nogometa. Naši klubovi su sve konkurentniji i u Europi.

Koliko je liga dovoljno dobar podražaj za sazrijevanje mladih igrača?

- Vrlo dobar. No, nije svaki mladi igrač isti. Neki su spremni odmah, a neki nisu. Puno je faktora. Oni koji nisu spremni odmah, dobro je da ih se gura u vatru da što prije sazrijevaju. Naravno, razlika je i u klupskoj strategiji, balansa između mladih i starijih, odnosno borbe za što bolju poziciju. Mlade igrače treba istrpjeti, to je jedini put. Nitko nije postao igrač ako nije igrao, a nitko nije igrao ako nije griješio. Opatija i BSK, primjerice, žele stabilnu seniorsku momčad, a ne teže afirmaciji igrača. Nije dobro što se priča o otkazivanju drugih momčadi naših prvoligaških klubova. Mladi igrači tada će morati izići iz poznatih sustava, u drugim klubovima neće trpjeti igrače koji dođu sa strane. Pitanje u kojem smjeru ide njihovo sazrijevanje u takvim okolnostima. No, otkazivanje je najvjerojatnije zbog velikih troškova tih drugih momčadi, no to je posebna priča. 

Prva liga doživljava nekakvu transformaciju?

- Mislim da je to put i za niže lige. U manjoj ligi, podiže se kvaliteta. Pitanje je sada hoće li to možda sputati neke nogometne sredine, poput Zadra, Slavonskog broda, Istre... No, profesionalni nogomet bez ulaganja i kvalitetne samoodržive strategije, ne može opstati.

Proizvodimo li dovoljno igrača, ako nije pitanje malo preapstraktno?

- Što je dovoljno? Ako nas uspoređujemo s nekim drugim zemljama u odnosu na broj stanovnika, mi smo čudo. Opet, uvijek može više. U Dinamu i Hajduku da ništa ne radiš, uvijek ćeš proizvesti igrača. Mislim da imamo dobar trend. Važno je to što konkuriramo na svjetskoj razini. Uz bok smo moćnijih država, a od nekih i bolji. Ne postoji djelić planete na kojem nema hrvatskog igrača. Negdje sam pročitao da smo među pet najboljih na svijetu u tom segmentu - zaključio je Jeličić. 

>> Pogledajte fotografije iz mladosti Zlatka Kranjčara