Hrvatska ne zna kako riješiti ključan problem. Ne postoje naznake da će se to promijeniti

Nije nikakva tajna da hrvatskim selekcijama nikada nisu odgovarali, primjerice, španjolski i portugalski nogometni sustav. Još jednom je to potvrdila zadnja utakmica naše mlade reprezentacije igrača do 21 godine koja je u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo protiv Portugala pregažena s 1:5. Među našim dečkima nekolicina je nada za koje smo skloni misliti da će doseći ozbiljnu nogometnu razinu. I onda kada se dogodi ovakvo otrežnjenje, logično se nameće pitanje gdje smo mi zapravo u usporedbi s najozbiljnijim sustavima kada je stvaranje igrača u pitanju. Naravno, jedna utakmica nije mjerilo, no na tom primjeru možemo detektirati dosta stvari.

Taktička formacija koju je Dragan Skočić primijenio protiv Portugalaca pokazala se pogrešnom, najblaže rečeno. Ne samo zbog činjenice da smo nakon 25 minuta primili četiri pogotka, već zbog toga što igrači od kojih je to zahtijevao, taj sustav gotovo nikada ili rijetko kada igraju. U takvim okolnostima stalno smo bili u defenzivnom bloku koji je loše funkcionirao i gdje su hitriji, motoričniji i dinamičniji portugalski igrači s lakoćom dolazili na dvadesetak metara od našeg gola. A kada igrate protiv momčadi koja je tehnički kvalitetnija, onda to izgleda baš onako kako smo vidjeli u zadnjoj utakmici naše mlade reprezentacije.

Tu se opet vraćamo na univerzalni razvojni koncept, odnosno nogometnu strategiju. A ona bi, između ostaloga, trebala podrazumijevati da igrači u reprezentacijama igraju u sustavima na kakve su naviknuti u klubovima. Zahtjevi moraju biti isti, jer navike je teško promijeniti, bez obzira na to o kakvoj se kvaliteti radilo. Utakmica protiv Portugala možda je najočitiji primjer teze o različitim principima u selekciji igrača.

Mi smo još uvijek u arhaičnom modu u kojem težimo usporenom posjedu bez mogućnosti brže transformacije u dubinu. A to je ono o čemu ovisi razvoj našeg nogometnog sustava. Sve je manje igrača u našem sustavu koji na krilnim pozicijama mogu donijeti prednost svojom hitrinom i rješavanjem situacija jedan na jedan. To su oružja svih najmodernijih i najmoćnijih momčadi u svijetu.

Mi kao da se još uvijek oslanjamo na ideju kako ćemo kroz posjed, prilazak i što više dodavanja izvući protivnika iz obrambenog bloka i napraviti višak. A kako se s tim možemo mučiti, pokazala je i utakmica naše A reprezentacije protiv Tunisa. Baš kao i važnost posjedovanja igrača na krilnim pozicijama, poput Marka Pjace ili Ivana Perišića.

Mi moramo osmisliti sustav u kojem ćemo igrače odgajati prema zahtjevima u kojima se moderni nogomet razvija. A to je moć, brzina, dinamika, ritam... Individualna klasa ionako se rađa. U tom procesu još uvijek zaostajemo, a još ne postoje ozbiljnije naznake da će se nešto promijeniti u bliskoj budućnosti jer bismo se u godinama koje dolaze mogli imati ozbiljnih problema.