Hrvatski nogometni savez država je u kojoj ne vrijedi hrvatski Ustav

Tu ne može ništa ni premijer. Ponovno biranje Davora Šukera za šefa Hrvatskoga nogometnog saveza, slično stanovitim drugim zbivanjima, razotkriva „državu u državi“ (tako mnogi u nas nazivaju tu sportsku udrugu) u nekom pogledu snažnijom od (vrha) prave države. Vodstvo kao ključni element organizacija, poglavito onih strogo kontroliranih (Staljin: „Kadrovi rješavaju sve“), kod nogometne je vlasti svakako stabilnije nego u državne. Dok su u posljednjih gotovo dva desetljeća bila samo dva po sadržaju upravljanja istovjetna predsjednika HNS-a, tada je djelovalo ukupno sedmero premijera koji su u mnogo čemu donijeli idejni i drugi politički diskontinuitet. Najviši dužnosnici nogometa, u koje se mora uvrstiti „prvoga dopredsjednika“ ili „izvršnog dopredsjednika“ ili „savjetnika“ ili „izvršnoga predsjednika“ (međupovezane dužnosti u Savezu i Dinamu), u tom su razdoblju bili i još su uvijek totalni gospodari toga sporta kod nas. Za razliku od njih, ti premijeri (zanimljivo: većinom Dalmatinci i kakvi-takvi navijači Hajduka), s djelomičnim izuzetkom jednoga, nisu takvim intenzitetom kontrolirali svoje vlade i stranke.

Čelnici nogometne organizacije, za razliku od nekih vršnih aktera nacionalne politike, ne haju za demokraciju. Od svih dosadašnjih izbora za prvoga čovjeka Saveza samo su jedni bili kompetitivni, i to 2010. kad je Vlatko Marković u kontroverznim okolnostima za jedan glas pobijedio Igora Štimca.

Začahurena izjava

Najvjerojatnije okončani – ovaj je tekst predan uredništvu u četvrtak ujutro, dan prije održavanja skupštine HNS-a – ubrzani proces biranja predsjednika Saveza (Zdravko Mamić, Davor Šuker i drugi moćnici nogometa bili su svjesni da trebaju iskoristiti „momentum“ – plasman reprezentacije na Svjetsko prvenstvo) zapravo je travestija demokracije: prvi čovjek opet je biran bez protukandidata. Dario Šimić naime nije uspio osigurati potporu dovoljnoga broja županijskih organizacija (nedostajalo mu je čak šest) da bi postao kandidat za taj položaj. Ovo nadmetanje u HNS-u tako ima obilježja polukompetitivnih izbora karakterističnih za autoritarne sustave: u skladu je s određenjem prema kojemu su takvi „ponajprije izbori u tehničkom, a tek djelomice u sadržajnom smislu, jer dopuštaju samo ograničene mogućnosti izbora i ograničenu slobodu biranja“ („Izborni leksikon“ iz 2003., autorica istaknuta politologinja Mirjana Kasapović).

Plenković je, za razliku od svojih prethodnika, barem izravno kritizirao način biranja predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza. Prije tri tjedna je u vezi s tim nadmetanjem izjavio: „Što se izbora za predsjednika tiče, čini mi se da je HNS svojim statutom ‘začahurio’ mogućnost šireg kandidiranja. Bilo bi dobro da u ovom procesu bude više kandidata, da se formalno omogući veći kandidata i da samim time HNS na taj način ostvari željene promjene“. U vezi s tom problematikom predsjednik Vlade i najveće stranke nije komunicirao samo javno, nego i interno. Nekoliko dana prije davanja citirane varaždinske izjave on je zajedno s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem i potpredsjednikom Sabora Milijanom Brkićem „u tajnosti“ okupio nekolicinu lokalnih perjanica HDZ-a koji su već dugo vremena na dužnostima u HNS-u. Pokušao je utjecati na njih da se izbor za predsjednika te organizacije provede u skladu s obrascem demokracije. Zbog cementiranoga odnosa snaga u Savezu, taj pokušaj i nije bio posebna prijetnja Davoru Šukeru i njegovim suradnicima da se izlože vjetru promjene. Stoga je ta „košarica“ Plenkoviću na prvi pogled začudna s obzirom na to da zapravo ništa nije koštalo neke slavonske i druge lokalne HDZ-ovce da županijski savezi koje kontroliraju prvo zbog demokratske forme podrže kandidaturu Šimića (dakle, ne njegov izbor, nego samo postajanje kandidatom), a onda njihovi zastupnici na skupštini dignu ruku za Šukera. Bilo kako bilo, taj trud političkoga dirigenta i njegovih prvih svirača bio je uzaludan: priča se kako je nekoliko HDZ-ovaca koji uživaju sinekure u nogometu predsjedniku svoje stranke i Vlade reklo „u lice“ da bi radije vratili stranačke iskaznice nego podržali kandidaturu Šimića.

Autoritarno i manipulativno

Zašto su HDZ-ovci koji kontroliraju županijske nogometne saveze, kao po Statutu HNS-a „neposredne članove“ nacionalnoga Saveza, pokazali neposlušnost prema vođi stranke i odbojnost spram demokratskih izbora? Uočavam kako su se pokazali neposlušnima ponajprije zato da bi bili – poslušni. I to prema zahtjevima šefova HNS-a koji su izgleda jako zabrinuti zbog velikoga neraspoloženja u javnosti prema stanju u tuzemnom nogometu i njima osobno. Rečeni lokalni HDZ-ovci kao pojedinci i njihove sportske organizacije, izgleda, interesno puno više ovise od glavešina nogometa nego od premijera i njegovih suradnika. A odioznost ili barem ravnodušnost spram demokracije, izražavanje čega je u ovom slučaju omogućeno bizarnim odredbama članka 49. Statuta HNS-a, kod nekih od njih je po svemu sudeći internalizirana.

Posljednju ocjenu potvrđuje i njihovo djelovanje dužnosnika i gladijatora vladajuće stranke u lokalnim arenama. Prikupio sam podatke o izborima održanima u proljeće prošle godine za predsjednike devet županijskih organizacija HDZ-a kojima pripadaju najutjecajniji ljudi nogometnih saveza na toj razini. Ustanovio sam kako je u četiri od tih organizacija na navedenim izborima bio samo jedan kandidat. U nekoliko izbora za predsjednika županijskoga odbora stranke došlo je do ozbiljnih proceduralnih i drugih teškoća na koje su javno upozorili izvjesni sudionici. Primjerice, žilavi Danijel Marušić (opet je župan Brodsko-posavske županije) pri svom odustajanju od utrke za šefa županijskoga HDZ-a izjavio je sljedeće: „Budući da sam uvidio kako su izbori nedemokratski, u farsi nisam htio sudjelovati. I cijeli izborni proces, ne samo sjednica skupštine, nije bio demokratski“ („Brodski vjesnik“, 13. svibnja 2016.). Naravno, takve su pojave prisutne i u nekim drugim strankama kod nas, ali te nemaju svoje članove u županijskim i drugim tijelima Hrvatskoga nogometnog saveza; slijedom toga i drugih razloga, ne šire autoritarne i manipulativne obrasce izbornoga i ostaloga djelovanja u taj važan dio civilnoga društvo kao što čine mnogi istaknuti HDZ-ovci.

„Začahurenost“ izbora u HNS-u na koju upozorava Plenković, dakle, nije slučajna: i te kako je sastojak političkoga habitusa mnogih aktivista HDZ-a. I to ne samo onih koji pripadaju tijelima nogometnoga Saveza na različitim razinama. Vrijedi na ovom mjestu podsjetiti kako je i sam Plenković za predsjednika vladajuće stranke 17. srpnja 2016. godine kao jedini kandidat izabran golemom većinom glasova (99,6 posto?!), a na sličan način je samo tri mjeseca prije toga stranački lider ponovo postao Tomislav Karamarko. Međutim, izabrani su po načelu „jedan član – jedan glas“, a to je obojici dalo velik unutarstranački i širi legitimitet koji je Karamarko „u tren oka“ potrošio, a i Plenkoviću se znatno otrcao – vidi se uz ostalo i u zbivanjima oko izbora u HNS-u – u posljednjih godinu i pol. Naravno, neprimjereno je u cijelosti uspoređivati izborne procese/odnose u velikoj stranci i HNS-u kao specifičnoj organizaciji civilnoga društva, ali neke aspekte zbog kadrovske i ostale povezanosti između navedenih aktera vrijedi dovesti u vezu.

Grijeh propusta

HDZ i nogometni Savez očito funkcioniraju po principu „spojenih posuda“: mutne, prljave političke „vode“ iz prve se organizacije prelijevaju u drugu, a bogme i obrnuto. Tako je Plenković kao (možda i previše) promišljeni političar shvatio da mora nešto učiniti vezano za politički i moralno neugodno djelovanje članova svoje stranke u tom Savezu, a napose demokratski uboge izbore za predsjednika HNS-a. Pa je nešto – izjavio. Iako nije rekao išta nova u dijagnozi je načelno bio u pravu, ali je ponudio samo naznaku terapije. I to najviše općenitom ocjenom da „sport treba u cijelosti depolitizirati“. Ali se ovdje ne radi o sportu uopće, nego o profesionalnom nogometu. Taj društveno veoma važan sport je kod nas u tako teškoj situaciji da ga je nužno – politizirati. Svakako je valjalo instrumentima vlasti reagirati na „izbore bez izbora“ za čelnoga čovjeka HNS-a. Tim i takvim izborima zapravo se oštećuje demokracija i narušava pravo svakoga državljanina da pod jednakim uvjetima sudjeluje u obavljanju javnih poslova i bude primljen u javne službe (članak 44. Ustava). A državljani Dario Šimić i Davor Šuker bjelodano nisu imali jednake uvjete da postanu kandidati za predsjednika HNS-a, dužnosti koja u Hrvatskoj kao sportskoj naciji u kojoj je nogomet posebno popularan i zbog javnih ovlasti kojom ta organizacija raspolaže faktički neka vrsta javne službe. Premijer ipak raspolaže s nekim načinima da njegova Vlada krene u razbijanje tvrdoga oraha HNS-a. Nadležna ministarstva (u sklopu resora obrazovanja, znanosti i sporta u posljednjih nekoliko godina postoji sportska inspekcija) mogu provesti nadzor, odnosno preispitati demokratsku narav izbora u toj neprofitnoj pravnoj osobi koja je upisana u registre udruga, sportskih djelatnosti i neprofitnih organizacija. Mogla bi Plenkoviću ili nekom njegovom savjetniku pasti na um i ideja da imenuje posebnoga istražitelja ili povjerenstvo za ispitivanje stanja u HNS-u. Zašto se ne bi, u krajnjoj liniji, pokrenule izmjene Zakona o udrugama i Zakona o sportu radi normativne prevencije udara na demokraciju i društvo koji dolaze od HNS-a. Smatram da je Plenković propušta takve mjere poduzeti, a vjerojatno će i ubuduće to propuštati, zbog – začahurenosti. Osobne, stranke kojoj predsjedava, svoje kaste (političke) i Vlade. Navedeni „grijeh propusta“ pokazuje, kao i mnogo što drugo, kako ličinka demokracije u našem društvu još nije izašla iz čahure i pretvorila se u leptira. Nogomet zbog svoje velike popularnosti, a još više zbog korupcije, kriminala, nasilja i drugih tegoba kojima je već predugo opterećen, spada u ona područja društva u kojima se izostanak takve blagotvorne preobrazbe posebno osjeća.

Stari-novi predsjednik Saveza će i u sljedećem razdoblju imati oskudnu legalnost (zato što je prijeporan članak 49. Statuta HNS-a koji uređuje biranje čelnih ljudi) i nikakvu legitimnost. Rezultati nekoliko kredibilnih istraživanja javnog mnijenja pokazali su da izrazita većina navijača i drugih građana podržava izbor Darija Šimića za čelnoga čovjeka nogometne organizacije. Usprkos tome on nije uspio postati ni kandidat za predsjednika. Jedini je kandidat pak bio Šuker, koji je u svijesti javnosti već neko vrijeme puno više nesimpatični i skandalima opterećeni velmoža nego nekoć slavni igrač koji je bio i najbolji strijelac Svjetskoga prvenstva. Neku odgovornost za takav ishod možda ima i sam Šimić, koji je u izbornoj kampanji, kao i u svojoj igračkoj karijeri, bio previše stoper, a premalo napadač. Svoje poštenje, veliko sportsko i poduzetničko iskustvo te djelovanje na korist nogometnoga dobra on nije dostatno prisnažio uporabom taktike „bobu bob, a popu pop“: njegove kritike (protagonista) gadarija kojima je opterećeno upravljanje našim nogometom trebale su biti izravnije i konkretnije. Ipak su odjeknule inkluzivne poruke koje je odaslao, poput onih da se nogomet igra zbog navijača i da se „HNS mora početi otvarati prema ljudima jer ovakvo stanje je dugoročno neodrživo“.

Uobičajeni sumnjivci

A što je s drugim akterima našega nogometa? Mogu li oni pomoći da se popravi stanje u tom sportu? Neki su to pokušali. Uz „uobičajene sumnjivce“, tj. velike navijačke skupine i njihove udruge te nezavisne publiciste poteze su za vrijeme procesa izbora za predsjednika Saveza povukli i izvjesni igrači. Osim pojedinih časnih veterana kao što su Mario Stanić i Stipe Pletikosa, HNS-u su se svojim performansom 8. prosinca suprotstavili i aktivni igrači Cibalije.

Ipak, premalo je to trupa da bi se osvojila „teško osvojiva tvrđava HNS-a“, kako je tu organizaciju prije neki dan – zbog odnosa snaga od početka toga procesa nije očekivao da će biti izabran za predsjednika – opisao Dario Šimić. Za uspješan juriš na tu fortifikaciju bi ipak trebala intervencija vladajuće stranke i Vlade, što ponajprije znači velik angažman premijera. Ali on je dosad poput Boga: ne može ništa.