U petak je na Olimpijske igre, u društvu kolegice Ane Đerek, otputovao jedan od najvećih hrvatskih sportskih kapitalaca, negdašnji svjetski gimnastički prvak Tin Srbić. Prigodom ispraćaja u zagrebačkoj zračnoj luci pitali smo ga za putnu groznicu.
– Nemam je. Baš sam dobro spavao. S obzirom na to da je dalek put preda mnom, to je prvo što treba izdržati. Dakako, bude li slobodnih mjesta na letu za Tokio, pokušat ću to iskoristiti da ponešto i odspavam, da mi brže prođe vrijeme.
Za razliku od džudaša, tekvondaša, karataša ili pak atletičara, gimnastičari prije Tokija nisu išli ni u kakav tamošnji pripremni kamp.
– I to je bila opcija, no Japanci su nam rekli da nema mjesta. Prije nekih tri tjedna rekli su nam da ipak možemo, no mi smo to odbili jer je bilo prekasno za promjene. Inače, gimnastičari iz nekih drugih zemalja poput Nizozemske ili Njemačke već su neko vrijeme tamo.
Pripreme odrađene maksimalno
Kada god se prebrojavaju hrvatski kandidati za medalju, Tinovo je ime gotovo neizostavno. Stvara li mu to dodatni teret?
– Ne osjećam nikakav pritisak. Sretan sam što sam tu gdje jesam i što me svrstavaju među najbolje prečaše s najtežim vježbama. Odradili smo pripreme maksimalno dobro, a o medalji je teško i razmišljati prije nego što uspješno odradite kvalifikacije. A i najsitnija pogreška u tom dijelu natjecanja izbaci te iz finala. Promatrači sa strane nisu ni svjesni da su kvalifikacije najteži dio.
Veći je pritisak u kvalifikacijama?
– Puno, puno veći. U finalu ideš na sve ili ništa i to je to, a u kvalifikacijama ne smiješ tako. Moraš ići na sigurno, a tu je i veća trema.
Gimnastika je sport u kojem nema popravnog kao u sportovima poput tenisa ili nekim momčadskim sportovima u kojima se možeš “ne pojaviti” u prvom setu ili prvom poluvremenu pa da još uvijek pobijediš.
– Kod nas, ako te nema prvi element, onda te uopće više nema. To je taj dio našeg sporta koji je loš za nas, no to je čar gimnastike. Tko se uspije bolje smiriti i opustiti, tko bude koncentriraniji, tko bude imao sreće, taj će pobijediti.
S obzirom na to da u Olimpijskom selu neće biti dopušteno neko veće “muvanje”, pitali smo ga je li sa sobom ponio sadržaje za “ubiti dosadu”?
– Ništa nisam ponio, samo ovu torbu s opremom koju smo dobili od HOO-a. Kožice za ruke i dres su u torbi i to je najvažnije. Nisam oko slobodnog vremena u Selu radio nikakvu priču. Idem vidjeti što me čeka pa ću na licu mjesta smišljati što ću raditi.
Očito je da računa na dobar Wi-Fi u Olimpijskom selu?
– Da, tako nekako. Jedino što sam ponio jesu karte za belu.
Čini se da bi mu lakše bilo pronaći društvo za briškulu i trešetu?
– Da, vjerujem da će biti više kolega koji znaju te kartaške igre, no nadam se da će se naći još trojica za partiju bele.
Kako nastupa već prvog natjecateljskog dana Igara (24. srpnja), večer prije Tin će prije kartati nego ići na svečanost otvaranja.
– Mislim da neću ići na otvaranje. Moram se ipak odmoriti i pripremiti za nastup.
Osim medalje, jedna od njegovih olimpijskih želja je i sljedeća:
Voli Igre gledati na TV-u
– Čuo sam da Novak Đoković ide na Igre. Bilo bi zgodno negdje ga sresti i upoznati, makar na pola minute. Imao sam veliku želju gledati uživo sportove koje inače nemam priliku vidjeti i žao mi je što zbog protuepidemijskih ograničenja to neću moći. No nadam se da ću si tu želju ispuniti u Parizu 2024.
A neće moći ni puno toga gledati na malim ekranima.
– To mi je oduvijek bila strast, gledati Olimpijske igre na televiziji. Od Pekinga 2008. svaki put sam ta tri tjedna u komadu bio pred televizorom. Kad Igre traju, nema sporta koji me ne zanima, no plasmanom na Igre tu sam si mogućnost oduzeo.