U kaosu u kojem živimo u ovoj našoj državi, u nesustavnosti, nepostojanju modela rada i života, u ekonomskoj i moralnoj krizi, sport nam je super. Možda zato što smo naučili živjeti u raznim kaosima, snalaziti se s ‘krivinama’, zaobilaziti teškoće, pa onda i taj naš sport u takvom okruženju funkcionira. I dobar je taj naš sport, da nam je sve tako uspješno kao sport, bolje bismo živjeli, manje kopali po kontejnerima. Ma dobar nam je i nogomet, toliko osporavana naša liga nudi bolji nogomet od uvjeta u kojem egzistira. Ta naša liga stvara nove igrače, puni reprezentaciju.
I ne stvaraju te igrače Zidane, Ancelotti, Mourinho, Guardiola..., stvaraju ih naši treneri, brojni rijetko spominjani treneri po nogometnim školama u kojima neki ni plaću ne dobivaju.
I još su k tome osporavani, nakon samo jedne-dvije slabije partije pribija ih se na stup srama, govori kako pojma nemaju. No, imamo mi i trenere, i kako se čini, imat ćemo ih i ubuduće. Sad već imamo jednu odličnu novu plejadu trenera. Dobro, nekima je ove sezone krenulo bolje, nekima lošije, ali stižu ti mladi ljudi, mlađi od 45 godina koji prate suvremeni nogomet, trendove, uče i imaju uspjeha.
Jurić se dokazao u Italiji
Pustimo sad po strani Slavena Bilića, Zlatka Kranjčara i Branka Ivankovića koji već dulje kruh uglavnom zarađuju vani i već su iskusni. No, dolaze nam i neka nova imena koja su dobila priliku. U plejadi tih mladih su Igor Tudor (Galatasaray), Igor Bišćan (Olimpija), Ivan Jurić (Genoa), Ivan Leko (Club Brugge), nešto stariji Nenad Bjelica (Lech Poznanj), u našem dvorištu su Željko Kopić (Slaven Belupo), Zoran Zekić (Osijek), Mario Cvitanović (Dinamo), Mladen Bartolović (Cibalia).
– Stižu te mlade trenerske snage i to je dobro, dečki imaju pamet, dobar dio njih iza sebe ima i dobre igračke međunarodne karijere, neki i vrhunske, a to im svakako pomaže. Sigurno da to nije presudno, ali im je u određenom trenutku važan “poguranac”. Tu prije svega mislim na Tudora, Bišćana, Jurića i Leku. Imamo ambiciozne mlade trenere koji se žele dokazati. Važno je da im se otvaraju vrata, da dobivaju šansu. S većinom od njih sam igrao, surađivao, s većinom sam i u jako dobrim odnosima. Eto, Leko me zvao prošle godine zbog nekih naših igrača. On je ušao u krug onih koji rade s jakim menadžerima, ljudima koji dovode važne igrače, postavljaju trenere. Jurić se dokazao u Italiji i zato je ponovno dobio priliku – kazao nam je Krunoslav Jurčić za kojeg se ne može reći da je star, ali iza njega je već puno toga. Biti triput trener Dinama iskustvo je koje će malo tko imati u karijeri.
Bjelica je imao pravi put
Nekakvim mirnijim putom išao je Nenad Bjelica, od Austrije, preko Italije, sad do Poljske.
– Bjelica je možda imao pravi put, čak bih rekao sistematičan, dokazao se u Austriji i onda došao u Speziju gdje je mogao mirno raditi bez nekakvih potresa da bi sad došao u veliki poljski klub, doista veliki i tamo u Lechu radi dobar posao. Bilo bi lijepo kad bi ga sad to izbacilo još više – kaže Jurčić.
Tudor u Galatasarayu i Bišćan u Olimpiji u sezonu nisu startali dobro.
– Ispali su već na startu europskih kvalifikacija, ali su ostali treneri. I to je dio onoga o čemu sam govorio, oni su bili veliki igrači, bili su u velikim klubovima. Tudor je preživio nekoliko velikih rezultatskih potresa u velikom klubu kakav je Galatasaray jer iza sebe ima veliko ime, veliku karijeru. Važno je za sve te mlade trenere da se stane iza njih, i Galatasaray i Olimpija s naša dva Igora zaključili su da ih ostave jer znaju da su puno promijenili momčad, da tek stvaraju i zato imaju strpljenja. Velika je razlika kad si u klubu koji ispadne u prvim kolima kvalifikacija pa ostaneš i kad prođeš kvalifikacije i onda u Ligi prvaka izgubiš u prvom kolu pa te odmah smjenjuju.
Ne treba ići daleko, u Dinamu rijetko imaju strpljenja iako ga nekad imaju i previše kao s Petevom, kojeg su prekasno smijenili i onda vrući krumpir gurnuli u ruke Mariju Cvitanoviću.
– Teško je, pogotovo kod nas, očekivati da ćeš doći za trenera u nekom mirnom razdoblju, da klub planski dovodi trenera, uvijek se uskače kad nešto nije dobro, kad zapne. Mladom treneru treba vremena. Pa i ja sam dolazio u Dinamo kad je “gorjelo”, možda i prerano, nakon godine dana u Istri i godine u Slavenu Belupu. Da smo stabilnija država, s bogatijim klubovima, možda bi bilo bolje i za mene da sam dvije godine bio u Istri pa dvije u Koprivnici, ali kod nas je drukčije, kad ti dođe poziv takvog kluba, onda dolaziš bez dvojbe.
U našoj ligi uz Cvitanovića sad imamo Kopića, Zekića, Bartolovića od tih trenera ispod 45 godina.
Cijeli tekst čitajte u Maxu.
Hrvatski su mladi treneri hit... Bolje: Hrvatski mladi treneri su hit...!