Miloš Ćuk, 27-godišnji vaterpolski reprezentativac Srbije svakako je najveće ovosezonsko pojačanje Mladosti, ali i najbolji stranac u hrvatskim klubovima ove godine. Igrač ponikao u novosadskoj Vojvodini po mišljenju mnogih bio je i najbolji igrač EP-a u Barceloni.
Ali to zlato bilo je samo posljednji dragulj u njegovoj trofejnoj vitrini u kojoj su se već našle i brojne druge medalje, među kojima i četiri europska zlata, ali i ono najvrjednije – olimpijsko. Iz razgovora s njim zaključili smo da taj mladi čovjek točno zna što želi i da ne robuje predrasudama.
>> Pogledajte kako su mladi košarkaši nakon osvojenog zlata zapjevali Lijepu našu u Novom Sadu
Kako je uopće došlo do toga da dođete u Mladost?
Ne može se do ministra Vanje
– Pa nema tu nekih velikih tajni. Mi smo sve dogovorili mjesec dana prije EP-a. Ja sam ostao bez kluba, Mladost je stupila u kontakt sa mnom. Malo sam razmišljao, vagao i shvatio da bi to bilo dobro za moju karijeru, da odlazim u klub bogate tradicije, da ću dobiti važnu ulogu i veliku minutažu, da će akcije ići preko mene... Mislio sam da je to sve bitno za nastavak moje karijere i zato sam se odlučio baš za Mladost.
Jeste li možda dobili kakvu preporuku od Vanje Udovičića koji je također igrao u Mladosti?
– Nisam, pa ne može se do ministra doći tako lako, ha-ha... Razgovarao sam s nekim ljudima, ali nisam ja takav da sad nešto puno važem, prelomio sam brzo. Zaključio sam da je to najbolje za mene i za moju obitelj – suprugu i jednogodišnjeg sina.
I kako vam je u Zagrebu?
– Nema što, Zagreb je prelijep grad, baš po mojoj mjeri. Ja nisam iz Beograda nego sam iz Novog Sada i odgovara mi to što je Zagreb manji i mirniji od Beograda. Zagreb je nešto između, ali lijep je i ima više sadržaja, nije prevelik i nema prevelike gužve i zato mi se sviđa. Živimo na Jarunu, na jezeru, i lijepo nam je. Ima mnogo zelenila i igrališta za djecu. Još neka nas posluži vrijeme, neka ostane sunčano – ne volim kišu – i bit će još bolje. Sve mi je prelijepo, ne znam što bih izdvojio. Možda Cvjetni trg koji je predivan i ima poseban ugođaj. Odemo ponekad tamo na nedjeljni ručak.
Jeste li imali kakvih neugodnih iskustava?
– Nisam imao nijedno neugodno iskustvo. Nijednom se nije dogodilo da me netko krivo pogledao, da sam u zraku osjetio da nešto može krenuti po zlu. Baš naprotiv, gdje god sam bio i s kim god sam razgovarao bilo je i više nego korektno i ugodno.
Znate li da mladostaše zovu žapci? Sviđa li vam se to?
– Da, sviđa mi se. Baš je simpatično.
Okrenimo se budućnosti!
Koliko može ova Mladost ove godine?
– Pa, zasad nam dobro ide. Raspored je gust, a Liga prvaka ove godine možda je i najneizvjesnija do sada. Oscilacije u formi igrača i klubova su velike, a ja mislim da imamo šansu naći se na Final Eightu.
Razmišljate li o tome što nakon igračke karijere?
– Igrat ću još pet do šest godina, a potom ću možda ostati uz bazen kao trener, no ima i drugih mogućnosti. Privlači me poljoprivreda, rad na zemlji. Možda ću poslije profesionalne vaterpolske karijere otvoriti svoj mali OPG.
Kojem ste se klupskom a kojem reprezentativnom trofeju najviše razveselili?
– Što se reprezentacije tiče, bilo je mnogo tih trofeja, ali izdvojio bih olimpijsko zlato iz Rija 2016. godine. Ipak su Olimpijske igre najveće i najvažnije natjecanje. Na klupskom planu bio bi to naslov europskog prvaka koji sam s Partizanom osvojio 2011. na završnom turniru u Rimu. Te je godine Pro Recco imao možda i najjaču momčad svih vremena, na svakoj poziciji je imao još dvojicu–trojicu igrača koji nisu igrali. Nisu bili u sastavu, a bili su vrhunski igrači.
Da to je bilo jedno od većih čudesa u vaterpolu. Nego, zbog čega je srbijanska vaterpolska reprezentacija tako uspješna (četiri naslova europskog prvaka u nizu), čak uspješnija i od hrvatske (šest svjetskih medalja u nizu)?
– To je nasljeđe sustavnog rada koji je uspostavljen još 70–ih i 80–ih godina prošlog stoljeća, ponajprije zaslugom legendarnog Vlahe Orlića. Najviše je to održavao i provodio Partizan, 95 posto sadašnjih reprezentativaca došlo je iz Partizanove škole. Nije se mnogo eksperimentiralo nego se samo nadograđivalo. Izvlačilo se ono najbolje, a loše se odstranjivalo. Svi ti treneri, od Savića pa unatrag do Orlića, zaslužni su za ove današnje uspjehe. E, sad, pitanje je koliko će to trajati jer u srpskom je vaterpolu sada jako loše stanje, manje je djece, lošija je kvaliteta rada u klubovima, otišlo je mnogo dobrih trenera...
Što biste vi napravili da se smanje političke napetosti između Srbije i Hrvatske?
– Ništa, najbolje je ne pričati mnogo, okrenuti se budućnosti. Treba obraćati pozornost na lijepe stvari, kao što je vaterpolo, i o tome razgovarati, odmaknuti se političara i politike – diplomatski je zaključio Ćuk.
Pametni su odavno okrenuti budućnosti. Od prošlosti žive propalice.