Između prvog i posljednjeg Svjetskog prvenstva na kojima je vodio reprezentacije prošle su 24 godine. Između prve izborničke medalje na velikim natjecanjima (SP u Portugalu 2003.) i one posljednje (EP 2020.) prošlo je 17 godina. Hrvatsku reprezentaciju vodio je u sedam finala. Opus kakav ima iza sebe Lino Červar ne vrednuje se po jednoj utakmici, pa čak ni jednom natjecanju.
Mlađi Wilbek i Onesta u mirovini
Na brojne kritike i osude naišla je izbornikova poruka poslije traumatičnog poraza od Argentine u Kairu da se povlači nakon natjecanja. Zanimljivo, povlačenje je najavio (i ispunio obećanje) i usred EP-u 2010., također prije utakmice s Danskom. Šok je zatekao više Dance nego naše igrače koji su na kraju igrali finale s Francuzima.
Ne treba povlačiti paralele i na temelju toga očekivati isti rasplet u Egiptu, ali Červarov istup, iako naizgled ishitren, bio je zapravo odgovoran. Červar je samo priznao ono što je i vidljivo u minutama odmora – vrijeme i priroda čine svoje. Na vratu je 71. godina. Iako mlađi od njega, stari suparnici Onesta i Wilbek već godinama uživaju u mirovini. Ključna rečenica bila je “polako se pripremajte”.
Dakle, Červar nije pobjegao glavom bez obzira iz Kaira već je poslao jasnu poruku vodstvu Saveza da razmišlja o novom čovjeku. Inzistirati da nastavi posao i trpi ono što se sad može čitati – a obračun se kreće u rasponu od oštrih stručnih kritika do gologa vrijeđanja – bilo bi i pomalo nehumano. Uza sve uvažavanje teških problema s kojima se suočila uslijed fizičkog sloma ključnih igrača poput Duvnjaka, Karačića ili ozljede Cindrića, reprezentacija ne smije izgledati jalovo kao protiv Argentine.
Još lani Hrvatska je pod Červarovim vodstvom, na papiru slabijim sastavom nego sada, kad je nitko nije očekivao u borbi za medalju, bila na dvije lopte od zlata. Ni tada nije bilo sve bajno i savršeno, ali nosili su nas “druk” s tribina i neponovljivi Duvnjak. Nije bilo realno očekivati da to ponovi.
U jednome je Červar bio u pravu još od prvog obraćanja nakon Japana. Pokazalo se da su izvaneuropske reprezentacije poput Egipta, Japana, Brazila, Katara, pa i te Argentine, a dijelom tu možemo uvrstiti i Rusiju, došle ipak pripremljenije na ovaj SP. Doduše, Hrvatska je i 2019. doživjela sličan kolaps igre u napadu. Znakovito, također protiv izvaneuropske reprezentacije, Brazila. To je već nešto o čemu će budući izbornik razmišljati.
Imamo dobrih trenera
Ako ovo je kraj, Červarova je priča simbolički počela i završila porazima od Argentine. Ako je ovo kraj. Svih ovih godina, već od prvog izgubljenog finala, pratilo ga je izvjesno nepovjerenje, nekad dijela, a nekad kompletne javnosti, uz mantru: “E, da smo imali nekog drugog izbornika, koliko bismo zlata sad imali...” A to pomalo podsjeća na one koji hodaju po Splitu i pričaju sami sa sobom: “Ma koji Goran Ivanišević, da sam ja imao oca kao on, osvojio bih pet Wimbledona!”
Šefe, hvala na svim godinama i medaljama! Kako god završilo. I da, u pravu ste. Vrijeme je da netko drugi nastavi. Jao nasljedniku! Jer, uz Červara i mi imamo zablude kad pričamo kako taj rukomet igraju tri-četiri reprezentacije. I sad i lani na EP-u, kad su žrtve bile sile poput Danske i Francuske koje nisu uspjele proći ni prvi krug, vidjelo se da se rukomet prilično razjačao i da ga igra mnogo više zemalja nego što mi to zamišljamo. Hrvatska ima dobrih trenera, s rezultatima. Nije pitanje tko nakon Červara, već što... Podrška i Saveza i javnosti ili nepovjerenje i potkopavanje od prvoga dana? Kao s Golužom i Babićem. I Balićem i Metličićem.
Červar je odavno ishlapio,godine čine svoje, odavno je trebao gledati tekme na tv, a ne ovako se sramotiti s strategiom iz vrtića.