Bilo je samo pitanje dana kada će Blanka Vlašić, jedna od najboljih visašica svijeta, obznaniti kraj karijere. Moglo se to dogoditi i puno ranije, još tamo nakon Igara u Riju 2016. godine, no Blanka je svake godine nekako sama sebe uvjeravala da se još uvijek može vratiti na vrhunski nivo premda je u dubini svoje duše znala da je to nemoguća misija.
Ozljeda stopala zaustavila je jednu sjajnu karijeru još tamo 2011. godine na svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji. Već je tamo imala velikih problema, ali je uspjela osvojiti srebro. U posljednjih deset godina razveselila nas je još dvaput. Bila je srebrna na svjetskom prvenstvu 2015. te brončana na Igrama u Riju 2016. godine.
Moram se pohvaliti da sam bio jedini novinar koji je pratio sve Blankine velike medalje uživo, sa stadiona. Nizali su se gradovi – Budimpešta (2004), Moskva (2006), Osaka (2007), Valencia (2008), Peking (2008), Berlin (2009), Barcelona (2010), Daegu (2011), pa opet Peking (2015) i Rio (2016).
Sve su to bile medalje i kasnije lijepa i ugodna druženja s Blankom u mix zoni, ali i izvan nje. Moja iskustva s Blankom bila su svih tih godina odlična. Uvijek je bila spremna za razgovor, uvijek je bila dostupna za sve medijske akcije. I ne samo ona. Već i njezin otac Joško, te trener Bojan Marinović. Bio je to osebujan atletski trojac.
Za Blanku sam prvi put čuo još tamo početkom 2000. godine kada je "tamo neka klinka" osvajala svjetska juniorska zlata u visu. Čak sam bio prisutan kada je na Jamajci 2000. godine osvojila drugo svjetsko juniorsko zlato i tamo sam je prvi put upoznao. Ne samo nju, već i Joška i Bojana.
I dok je Bojan ostavljao dojam jednog dobrice, tata Joško bio je oduvijek strog, uvijek kontra nepravdi kojih je tijekom Blankine karijere bilo puno. No, imao je Joško, baš poput Ante Kostelića, viziju da će njegova djeca biti svjetski poznati sportaši. Tako je na kraju i bilo, Blanka u visu, sin Nikola u nogometu.
Blanka je otišla i znam da joj se u cijelom životu nije ispunila jedna jedina sportska želja – nije bila olimpijska pobjednica. Trebala je biti u Pekingu 2008. godine. Skočiti preko 2,05 metra i biti druga – to je zaista bio veliki peh.
Ostat će zapisano da Blanka trenutno ima drugi rezultat svih vremena u visu – 2,08 metara preskočenih u Zagrebu. Samo ju je jedan centimetar dijelio od svjetskog rekorda Stefke Kostadinove. Pokušavala je srušiti Bugarku nekoliko puta. Ali, nije bilo sreće.
Hvala ti, Blanka, na svim onim lijepim druženjima, rezultatima i trenucima u kojima si nas uveseljavala...
Hvala, Blanka! Uvijek čestito, predano, domoljubno, iskreno!