I ako odemo u Rusiju, nogomet ostaje u košmaru sprege jednog klana, politike i pravosuđa

Nogometni navijači iliti kibici oduvijek su me podsjećali na pijance, na ljude koji djeluju u suženom svijetu – ustvrdio je Veselko Tenžera prije četiri desetljeća. Vremena i običaji se mijenjaju: kod nas danas navijači, s izuzetkom ukupno razmjerno malobrojnih fanatika vezanih za dva-tri kluba, najviše nalikuju ljudima koji apstiniraju od konzumiranja svoje strasti. Ranije gorljivi simpatizeri to su “skidanje” naprosto morali poduzeti jer u svijetu ovdašnjega nogometa više gotovo da i nema ičega dobroga za njih. Postali su svjesni da im čak i najkvalitetniji “napitak” toga sporta u Hrvatskoj, a to je reprezentacija najviše sastavljena od razglašenih internacionalaca, ponajprije donosi mučnine i udare na živce. Kada vatreni i odigraju neko dobro poluvrijeme, kao što su najviše slijedom sjajnih izvedbi na travnjaku kredibilnoga Luke Modrića i rehabilitiranoga Andreja Kramarića učinili prije pet dana na divnom olimpijskom stadionu u Kijevu, na znatnu većinu nesretnih zaljubljenika u nogomet to najviše ima efekt buketa cvijeća koji isprebijanoj supruzi donese zlostavljač recidivist s vjenčanim prstenom na ruci.

Nekoliko grozničavih dana

One kojima se posljednja ocjena čini pretjeranom pozivam da usporede reagiranja simpatizera nogometa na ranije pobjede naše reprezentacije i posljednju u Ukrajini. U Kijev je prema procjenama novinara pristiglo samo oko osam stotina naših navijača, dok ranijih godina vatreni nisu odigrali važnu utakmicu na strani bez podrške najmanje nekoliko tisuća svojih simpatizera. Na domaćim susretima uglavnom nastupaju pred nedostatno ispunjenim objektima koji se i ne mogu nazvati modernim stadionima. Također, u ponedjeljak kasno navečer na mom Stenjevcu nakon pogodaka i dobrih poteza igrača u kockastim dresovima iz zgrada se nisu čuli usklici oduševljenja i izostale su rakete i bengalske vatre, a takvih slavlja vezanih za nastupe vatrenih bilo je napretek u ne tako daleka vremena. Eksterijernih navijačkih fešta, raspitao sam se kod poznanika, za vrijeme i neposredno nakon te utakmice nije bilo ni u drugim kvartovima Zagreba, kao ni u Splitu. Pa zašto bi se slavilo, misle mnogi, kad je “repka” zapravo neuspješna u ovim kvalifikacijama. Slijedom kijevske pobjede ima mogućnost da se u pripetavanju ubaci na to natjecanje, ali je protiv momčadi koje su po kvaliteti nogometaša osjetno slabije od nje najviše igrala, posebno u drugom dijelu kvalifikacija, nekvalitetno i bez žara. Hladan odnos prema vatrenima, naravno, ponajprije ima dublje razloge: navijački puk sada je svjestan povezanosti tih loših igara s agonijom upravljanja i za to vezanim problemima od kojih već dugo vremena trpi produkcija najpopularnijega sporta. Igračima, koji su se u Kijevu konačno potrudili i realizirali na terenu strategiju ad hoc izbornika Zlatka Dalića, navijači su još voljni “progledati kroz prste”, ali za vodstvo Saveza oprosta nema.

“HNS mafiji” obustavom potpore “odnarođenoj” reprezentaciji suprotstavljaju se ne samo uobičajeni buntovnici poput torcidaša i velike većine navijača Hajduka te Bad Blue Boysa i mnogih dinamovaca nego i oni od kojih vodstvo Saveza to prethodno nije očekivalo. Umjesto da bude razgaljeno zbog odluke da vatreni važnu utakmicu s Finskom odigraju na malom, ustvari provizornom stadionu u njihovoj Rijeci, vodstvo Armade je dva dana prije toga susreta proglasilo bojkot navijanja. U kratkom ali dinamitnom priopćenju te skupine uz ostalo stoji: “Igrači bez muda, morala i pamćenja, izbornici marionete i povremeni stanovnici Remetinca iz vodstva HNS-a zasigurno ne mogu predstavljati Hrvatsku dok svira Lijepa naša”. Ta je obustava bila jedan od razloga loše atmosfere na stadionu Rujevica. I navedeni je susret zbog primljenoga gola gotovo u posljednji čas – preokreta na štetu vatrenih proteklih je godina bilo nekoliko – završio nepovoljno za naše koju su naročito u završnih pola sata djelovali kao hrpica gubitnika. Sljedeću večer gledao sam na televiziji susret Bosna i Hercegovina – Belgija i svjedočio drugačijem događaju od onoga u Rijeci: izvrsnom ugođaju na do vrha ispunjenom renoviranom stadionu Grbavica, kvalitetnoj igri i primjernoj borbi obje momčadi do posljednjega zvižduka suca i žetvi ukupno sedam pogodaka. Bosanci bi se zbog neuspjeha u kvalifikacijama sada vjerojatno mijenjali s nama budući da hrvatska reprezentacija još ima priliku sudjelovati na najvećoj smotri nogometa. Međutim, mnogi koji vole taj sport kod nas pristali bi i na neuspjeh te za to vezane financijske i druge štete samo da se vrati “izgubljeni raj” – entuzijazam i sinergija između njegovih različitih aktera.

Nogomet i drugi vrhunski kolektivni sport u nekoj zemlji, nužno je podsjetiti, ne sačinjavaju samo igrači te vodstva nacionalne vrste i ponekoga kluba i nogometne organizacije nego i drugi akteri (publika, sportski stručnjaci, mediji i ostali) i njihovi međuodnosi. Relacije između različitih protagonista ovdašnjega nogometa naročito su u posljednje vrijeme ozbiljno poremećene, pa i mnoge veze između njih pokidane. Krah te interakcije se naročito bolno izražava upravo u zbivanjima vezanima za vatrene. Sportska i šira javnost se nagledala i naslušala lošega vođenja, egoističnoga djelovanja, nasilnoga ponašanja i komuniciranja te drugih nemilih pojava koje bitno obilježavaju posljednja poglavlja kronike hrvatskoga nogometa. Moguće je prepoznati licemjernu ignoranciju ili – preciznije – ignorantsko licemjerje kao ključnu značajku stava i ponašanja većine naših suvremenih sportskih pa i političkih i društvenih aktera prema nogometu i njegovom boljitku. Posljednjih su godina, naime, tek pojedini novinari, stručnjaci, civilni aktivisti i drugi javni ljudi pravovremeno upozoravali na nemeritorno i kvarno upravljanje kao ključnu pozadinu rasapa najpopularnijeg sporta kod nas. Taj rasap zasigurno, ako nekim čudom promptno ne dođe do korjenitih kadrovskih i drugih promjena, neće moći popraviti ni eventualni plasman reprezentacije na Svjetsko prvenstvo.

U nekoliko grozničavih dana između riječke i utakmice s Ukrajinom moglo se pročitati i čuti svašta u medijima. Novine, televizijske stanice i drugi mediji i novinari, posebno oni koji su dosad na različite načine pogodovali Zdravku Mamiću i njegovim suradnicima, za neuspjeh su najviše okrivili Pedra – izbornika Antu Čačića. Njega su prošle subote smijenili nogometni velmože koji unatoč kaznenim procesima, nasilnoj komunikaciji i drugim nepodopštinama, izgleda, nema tko smijeniti. Glasačka mašina u HNS-u tako nešto neće dopustiti, a vladajući političari vezano za nogomet inače samo buncaju, dok ovih dana ne daju ni glasa od sebe. Upravljači hrvatskoga nogometa svojevoljno ni pod koju cijenu ne bi dali ostavke ni da ih netko snimi i javnosti prezentira gole u krevetu s usmrćenim dječakom, u čemu su zapravo slični izvjesnim ministrima, županima i drugim nositeljima političkih dužnosti. Davor Šuker, Zdravko Mamić i ostali iz Izvršnoga odbora HNS-a prije dvije su godine odlučili da njima jako blizak Čačić unatoč manjku trenerskoga autoriteta bude izbornik; baš oni su doveli do nemile situacije da u vođenju nogometne organizacije kod nas ćudoređa i sposobnosti nema ni za lijek. Joško Jeličić te je subote navečer na HTV-u ocijenio: “Prevagnuo je manjak stručnosti i kriterija kod onih koji vode hrvatski nogomet. I sam izbor Čačića ukazuje na manjak kriterija. Kod nas su kriteriji da piju u istom kafiću ili da je član HDZ-a ili da je zemljak”. Ocjeni oštroumnoga Jeličića ipak treba dodati i još jedan kriterij – vezan za financijske i statusne interese moćnika hrvatskog nogometa. Za zaštitu tih interesa oni su spremni na svašta. Pokazalo se prije tjedan dana da su u situaciji opasne ugroze tih interesa navedeni moćnici u stanju angažirati i nezavisnoga stručnjaka da vodi reprezentaciju ili pristati da u početnoj jedanaestorici nastupi izvrsni napadač koji, čudne li zvjerke, “od malih nogu” ne pristaje biti izvor njihovih astronomskih profita. Ali navedene promjene u motrištu velmoža trebaju biti samo privremene. Ako se reprezentacija kvalificira na Svjetsko prvenstvo, oni će vezano za taj najveći sajam nogometa učiniti sve potrebno da se nastavi “biznis kao obično”. Instrumente za takvu “restauraciju” ti moćnici i dalje drže u rukama unatoč različitim teškoćama, sportskim, pravosudnim i ostalim, s kojima se u posljednje vrijeme sučeljavaju.

Vatreni su kolateralna žrtva

Ivan Rilov je 2. ožujka u tekstu na jednom portalu upozorio da je u nekim drugim vremenima časnu i spram aktera nogometa brižnu instituciju HNS “otela i unakazila do neprepoznatljivosti grupica opskurnih likova koja ga prekraja i koristi isključivo za svoje osobne i grupne interese”. Čelnik udruge “Naš Hajduk”, inače po profesiji liječnik, u pravu je kada dijagnosticira interesnu pozadinu kontrole notornoga klana nad HNS-om, tom institucijom koja je iznutra već zaboravila – nužno je ustvrditi – davno doba kad je bila časna i korisna za sport i zajednicu. Ali Rilov ne navodi, a možda i ne shvaća, dublju pozadinu te očito tvrdokorne ne samo sportske i ekonomske nego i političke i društvene prakse. Naime, navedena “grupica” (u zbilji je to više umreženih skupina sastavljenih od ljudi s velikim utjecajem u lokalnim sredinama i državi) ne bi mogla “oteti” i dugo vremena držati u zatočeništvu hrvatski nogomet da nije izdanak širega sustava i da joj je izostala potpora nekih nositelja izvršne, sudske i zakonodavne vlasti.

Pogon hrvatskoga nogometa obolio je prije “cijelu vječnost” od teške i duge bolesti koja odnedavno ugrožava i njegov ranije najvredniji izdanak – reprezentaciju. U jednim dnevnim novinama prije neki dan čitam da se “pad Hrvatske” dogodio prije dvije godine, kad je reprezentacija “dekretom Zdravka Mamića” predana “potkapacitiranom” Anti Čačiću. Povijesna je pak istina da jedan klan u različitim kadrovskim izdanjima već gotovo dva desetljeća – Vlatko Marković je postao predsjednik HNS-a 1998. – vedri (manje) i oblači (puno više) tim sportom kod nas. Taj klan ustvari koristi, pa u ponečemu i inovira, obrasce ispunjavanja egoističnih probitaka i za to vezanih obrazaca moći koji dominantno karakteriziraju predvodnike hrvatskoga izdanja kapitalizma. Navedeno je izdanje, kojemu se podsmjehuju i mnogi u tranzicijskim zemljama, bitno određeno za utjecajne mudrijaše profitabilnom, a za obične građane štetnom, smjesom političkog (ortačkog) i neoliberalnoga kapitalizma. U posljednje su vrijeme, naročito obilježeno dugotrajnim posljedicama svekolike krize, pogubnosti te i takve smjese (ovdje je nemam prostora pobliže obrazlagati) naši građani sve svjesniji. I to ne samo vezano za profesionalni nogomet nego i – što je zajednici bitnije – za nacionalno gospodarstvo (zakonom vjerojatno tek privremeno zaustavljena erupcija stečaja te gubljenja poslova i resursa zvana afera Agrokor). Slijedom neraspoloženja raširenoga u narodu, sve opasnije pod nogama moćnika otkucava “moralna bomba” koju je još prije dva desetljeća upozorio Josip Županov.

Ovisnici o moći u najpopularnijem sportu, međutim, već su više puta pokazali da znaju (njihove vještine preživljavanja doista su neprispodobive) demontirati paklene naprave koje im prijete ili barem ublažiti za to vezane eksplozije. Oni se i dalje drže svoje ovisnosti, za razliku od navijačkih “pijanaca” koji sve više apstiniraju od navike praćenja nogometa. U tom košmaru reprezentaciju i hrvatski profesionalni nogomet u cijelosti treba ponajprije motriti kao kolateralnu žrtvu dubljih poremećaja sporta, ekonomije, politike i našega društva u cijelosti. Vatreni se mogu plasirati na Svjetsko prvenstvo, čak i na tom natjecanju ostvariti poneku pobjedu, ali će poremećaji ostati prisutni u sve suženijem društvenom svijetu kod nas. I znaj, hoće biti ironije za kraj: jedina nam je valjda nada, kako stvari stoje, da se najveći politički akteri dogovore o osnivanju istražnoga saborskog povjerenstva za nogomet, i to najviše sastavljenoga od bivših ministara i tajnika velikih stranaka.