Goran Jerković (44) bio je član one sjajne generacije rukometaša Brodomerkura i Metkovića koja je ostavila velik trag u hrvatskom, ali europskom rukometu. Uostalom, s Metkovićem je osvojio Kup EHF-a 2000. godine premda dvije finalne utakmice protiv Flensburga nije igrao.
– Plakao sam kao malo dijete kada mi je trener Obrvan rekao da neću igrati. Njegov potez bio je logičan. Tjedan dana prije prve finalne utakmice ozlijedio sam Ahilovu tetivu. Ma stisnuo bih ja zube, ali je Obrvan procijenio da će mu protiv Flensburga trebati jedan jak igrač u obrani, a to je u tom trenutku bio Sršen. A pogodio je Obrvan i sa Sršenom u obrani, ali i s Dominikovićem u napadu – rekao je Goran.
Nismo trebali otići s parketa
Isticao se svojom visinom od 2,02 metra, a zanimljivo, prvi izbor sporta nije mu bila košarka, već veslanje.
– U veslačkom klubu Neretvanski gusar bio sam dvije godine član četverca bez kormilara. Onda nam je jednog dana u školu došao rukometni trener Luka Gabrić. Tražio je dečke ‘75. godište i mlađe. Tako smo u tu ekipu upali Dominiković, Bjeliš, Dragan Jerković, Obrvan... I tako je počela moja rukometna karijera. Za seniore sam debitirao s 15, onako visokog odmah su me stavili na lijevog vanjskog – kaže Jerković.
Zanimljivo je da ste studirali u Zagrebu, a igrali ste za Metković.
– Da. Nije bilo najsretnije rješenje, ali htio sam studirati na KIF-u u Zagrebu. Čak sam trenirao s drugom momčadi Zagreba, a za Metković bih igrao samo vikendom. Kada sam vidio da to nema smisla, prebacio sam se na KIF u Split gdje sam počeo igrati za Brodomerkur. Imali smo sjajnu momčad. Kao klinci tada su se pojavili Balić i Metličić, bili su tamo i stariji igrači poput Bobana, Anušića, Maraša, Dobronića, Glavinića, Peribonija...
Potom ste otišli u Metković koji je 2001. godine umalo osvojio naslov prvaka Hrvatske.
– Da se mene danas pita, ne bismo napustili parket Kutije šibica, kao što smo to učinili, zato što su suci pomagali Zagrebu. Uvjeren sam da bismo na kraju ipak pobijedili jer zagrebaši zadnjih pet minuta nisu mogli zabiti gol. Ali, eto, dogodilo se što se dogodilo – kaže Jerković.
Put u inozemstvo odveo ga je prvo u Portugal...
– U to vrijeme u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj mogla su igrati samo po dva stranca pa sam morao potražiti novo tržište. Prvo sam igrao u Setubalu, pa u Sportingu s kojim sam došao do četvrtfinala kupa EHF-a.
U Pfulingemu ste se zadržali samo tri mjeseca?
– Nakon tri mjeseca bilo je jasno da ispadamo i svi su bili nervozni. Na jednom treningu jedan moj suigrač ušao mi je malo čvršće nego što je trebalo, a ja nisam reagirao baš najbolje. Nokautirao sam ga i zbog toga sam morao otići iz kluba. Bio je to moj najskuplji nokaut.
Karijeru ste završili u Splitu. Iz tog vremena seže zanimljiva priča o berbi grožđa.
– Dalmacijavino bilo je sponzor kluba pa smo jednom išli u berbu. Autobus je krenuo s parkirališta košarkaške dvorane na Gripama put Drniša, odnosno vinograda u Petrovu polju, u 6.30 sati. Sve je sličilo na uobičajeni odlazak na gostovanje, dok vozač nije otišao do Stinica po “nadničare”. Kad su ušli u autobus, nije im baš bilo jasno što tu rade sportaši u trenirkama. A kad sam izlazio iz stana, moj me sin upitao: “Tata, kamo ideš tako rano?” Rekao sam: “Sine, tata ide prvi put u životu nešto pošteno zaraditi, haha.”
Osvojio zlato na MI u Bariju
Za hrvatsku reprezentaciju osvojio je mediteransko zlato u Bariju 1997., a umalo je bio dio reprezentacije koja je 2003. osvojila svjetsko zlato u Portugalu.
– Bio sam na pripremama, među 16 igrača, no u Portugal su išla samo 14-orica pa smo Maraš i ja otpali. Da su vrijedila pravila o 16 igrača kao danas, imao bih to svjetsko zlato.
Kako ga nakon završetka karijere rukomet nije zanimao, odlučio je biti skiper na jedrilicama, katamaranima, jahtama.
– Prvo sam radio kao mornar u marini Palagruža. Bio sam zadužen za vezanje brodova. Jednom prilikom sam tako vezao brod kad je na otok došao Božidar Jović. On me u čudu gledao i sigurno se pitao zar sam na to spao.
No meni je to bio ulaz za kasnije zvanje skipera. A kao skiper plovio sam do Grčke, Kariba, a u planu mi je preploviti Atlantik. Krenuo bih iz Splita, a cilj bi bili Britanski Djevičanski Otoci. Posao skipera nije lak, nekoliko puta uhvatilo me nevrijeme na pučini. Vozio sam razne goste, a lani i jednog jako poznatog igrača američkog nogometa. No ne mogu reći njegovo ime jer u to vrijeme nije smio biti u Hrvatskoj – zaključio je Goran.