Baš kao i neposredno nakon Igara u Riju, i godinu dana prije narednih Olimpijskih igara u Tokiju, uvjerenja smo da se 2016. i deset hrvatskih medalja, posebice pet zlata, neće ponoviti. Unatoč tome što će, barem osam od deset medaljaša iz Rija, a i neki novi kandidati za odličja, nastupiti i u najvećem japanskom gradu.
U Tokiju, premda on to silno želi, vrlo vjerojatno neće biti brončanog boksača Filipa Hrgovića koji je prešao u profesionalce, a možda ni brončane visašice Blanke Vlašić. A ona se bori s ozljedama i njezinom istrošenom tijelu, s njezinih 36 godina, možda ni nova božanska intervencija nće biti od pomoći.
Glasnović čeka brata
Nakon Rija, Blanka nije nastupila niti jednom pa je teško vjerovati da će u olimpijskoj godini sportski “uskrsnuti”. Unatoč svemu, HOO ju još uvijek financijski podržava, baš kao i sve druge osvajače medalja u Riju. Na olimpijskoj stipendiji je tako i Hrgović iza kojeg je već osam profesionalnih mečeva, no kako u vrijeme današnje na Olimpijskim igrama mogu nastupati i boksački profesionalci, legitimna je njegova želja da nastupi i u Tokiju. No, drugi je pak par opanaka to što je on u sukobu s Hrvatskim boksačkim savezom i izbornikom, svojim bivšim trenerom, Leonardom Pijetrajem pa su, osim rasporeda profesionalnih izazova, i to prepreke za njegov nastup.
No, pozabavimo se mi onim medaljašima iz Rija za koje smo gotovo sigurni da ćemo ih vidjeti u Tokiju.
A prije svih to su strijelac (trapaš) Josip Glasnović koji je svoju olimpijsku vizu već izvadio, a potom i naši vaterpolisti koji su, u ovakvoj medaljaškoj konkurenciji svedenoj na mediteranske zemlje, gotovo pa sigurni sudionici svih OI. A čim se na Igrama pojave, “dupini” su i kandidati za kolajnu, što su potvrdili s olimpijskim zlatom u Londonu (2012.) i srebrom u Riju (2016.). Doduše, imali su vaterpolisti i kikseva, ali nisu propustili nijedne Igre. Za razliku od rukometaša, također “pretplaćene” reprezentacije za olimpijske nastupe, koji se nisu uspjeli plasirati jedino za Sydney 2000.
Na posljednjim Igrama, rukometaši su neobjašnjivo kiksali u četvrtfinalu protiv Poljske, reprezentacije protiv koje su bili favorit. Prije toga, u Londonu, bili su treći, ali i dvaput olimpijski pobjednici (1996. i 2000.) pa tradicija govori da smo i u rukometu stalno u ozbiljnoj igri za odličje. Doduše, rukometaši se još moraju izboriti za olimpijsku vizu, a ako to ne učine u siječnju na Prvenstvu Europe (ide samo prvak), onda će priliku za to imati u olimpijskim kvalifikacijama u svibnju 2020.
Kvalificirati se tek moraju i braća Sinkovići, olimpijski pobjednici i naši najveći kandidati za odličje. Veći, rekli bismo, i od dvostruke olimpijske pobjednice Sandre Perković koja ove godine više nije onako dominantna kao prijašnjih.
Doduše, atletski stručnjaci tvrde da najbolja svjetska diskašica gađa formu za rujansko Svjetsko prvenstvo u Dohi i da zato oko njezina petog mjesta na jednom mitingu ne treba raditi dramu.
Da bi otišli u Tokio, Sinkovićima će biti dovoljno da budu zdravi jer oni su toliko dobri da bi bila senzacija golemih razmjera da na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu ne budu među devet najboljih posada, što im je dovoljan plasman za olimpijsku propusnicu.
Zdravi Sinkovići veliki favoriti
Takvih pak briga braća Fantela, svjetski prvaci u klasi 49er, nemaju još od prošlog ljeta i oni se mirno mogu posvetiti tempiranju forme za kraj srpnja i početak kolovoza 2020. Šime je također olimpijski pobjednik, ali u drugoj klasi i u paru s Igorom Marenićem, a sada mu je partner vlastiti brat Mihovil. Zbog stalnih zahtjeva za što nižom kilažom, Šime je odlučio promijeniti klasu i u tome je bio prilično uspješan do mjere da će i u Tokiju biti kandidat za odličje.
Još i prije Fantela, pravo nastupa na OI izborio je Tonči Stipanović, srebrni laseraš iz Rija. Za takvo što, Splićaninu je bilo dovoljno 20. mjesto na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Aarhusu. Stipanović je u Riju izgubio zlato na bizaran način. Nakon što je u finalni plov ušao kao vodeći, val od sudačkog glisera pogurnuo ga je prema brodu najvećeg rivala Tima Burtona pa je, po mnogima neopravdano, kažnjen zbog kontakta sa suparnikovim brodom.
A hrvatski olimpijac čiju je trenutačnu vrijednost teško procijeniti jest i braniteljica olimpijskog zlata u bacanju koplja Sara Kolak. Ni nje dugo nije bilo na bacalištu i predolimpijska sezona joj je prilika da se vrati na najveću scenu. Sara je trenutačno jedna od pet najboljih kopljašica svijeta, ali daleko od statusa velike favoritkinje. Baš kao i srebrni olimpijski skifist Damir Martin koji je, poput Kolak, također proživljavao postolimpijsku krizu (i ozljede) i sada se polako približava izdanjima kakva su ga umalo učinila besmrtnim. A to bi postao da je u Riju bio brži za četiri tisućinke. Damšo je ove godine bio peti na Prvenstvu Europe, a potom treći na regati u Rotterdamu.
Kandidat za odličje bit će branitelj olimpijskog zlata Josip Glasnović koji nestrpljivo čeka hoće li mu u Tokiju praviti društvo vlastiti brat Anton ili olimpijski pobjednik iz Londona Giovanni Cernogoraz. A do olimpijske vize može samo jedan, a to će biti onaj koji prvi ispuni olimpijsku normu koju je Josip već ispunio u travnju pobjedom na Svjetskom kupu u Al Ainu, dekoriranu svjetskim rekordom.
Kako to obično biva, na Olimpijskim igrama netko od favorita uvijek podbaci, kao što i netko iznenadi ugodno iz drugog plana. Oni naši sportaši koji bi, iz drugog plana, mogli uzeti medalju svakako su bivši svjetski gimnastički prvak Tin Srbić (preča) i svjetski streljački doprvak Petar Gorša (malokalibarska puška).
U društvu novih kandidata za olimpijsko odličje je i karataš Ivan Kvesić. On je svjetski prvak u poluteškoj pa ga svi imaju u vidu. No, ni Kvesić još nije pečatirao vizu, ali mu je nakon osvajanja zlata na Europskim igrama za takvo što još jako malo potrebno. Na tom istom natjecanju, njegov stariji brat Anđelo, inače teškaš, osvojio je srebrnu medalju i dosta olimpijskih bodova, no kako se u karateu spajaju po dvije kategorije samo jedan od njih može u Tokio, a to će, ne bude li ozljeda, biti Ivan.
Prognoza je devet CRO odličja
Među kandidatima za olimpijsko odličje bit će i svaki onaj tekvondaš koji se na Igre plasira jer je kvalifikacijsko sito i rešeto vrlo usko, a u Tokiju će nastupiti po 16 boraca u svakoj od spojenih kategorija pa tri pobjede donose medalju. Kristina Tomić je olimpijskoj vizi najbliža kroz rang-listu, no njoj je dijagnosticiran hepatitis pa je upitno do kakve će forme u olimpijskoj godini uspjeti doći. Budu li zdrave, Matea Jelić i Nikita Glasnović također bi se trebale naći u tom elitnom društvu i kandidirat će za četvrtu tekvondašku olimpijsku medalju za Hrvatsku, nakon bronci Martine Zubčić (2008.), Sandre Šarić (2008.) i Lucije Zaninović (2012.). Muški kandidati za olimpijske vize su europski prvaci Lovre Brečić i Toni Kanaet, no kako oni ne stoje najbolje na olimpijskim rang-listama, ako se tu ne poprave, oni će svoju priliku morati tražiti kroz europski kvalifikacijski turnir.
I da, ne zaboravimo spomenuti pobjednika Svjetskog kupa u BMX biciklizmu Marina Ranteša i svjetskog prvaka u windsurfingu Enrica Marottija. I to su sportaši među kojima se možda nalaze neki novi hrvatski olimpijski heroji.
Doduše, među prvim prognozama njih na olimpijskom postolju neće biti. Izvjesni “no name” prognozeri sa portala olympicmedalspredictions.com Hrvatskoj predviđaju devet medalja. Oni su se usudili prognozirati poimence, no neke od naših sportaša morali smo tražiti pod tuđim (srpskim i slovenskim) zastavama i kada smo sve izvukli ispada da će zlato osvojiti braća Sinković, braća Fantela, Sandra Perković i vaterpolisti. Po istima, srebrni će biti Petar Gorša i Ivan Kvesić, a brončani Snježana Pejčić, Milan Maričić i Petar Goršsa u svojoj drugoj disciplini.
S obzirom da nas u trapu nitko ne vidi na postolju (a dva posljednja olimpijska pobjednika su Hrvati), a ima propusta i u drugim procjenama, s ovim se “prorocima” nećemo puno zanositi. Uostalom, kako vjerovati nekome tko najavljuje da će Slovenci u košarci osvojiti olimpijsko srebro, a Slovenaca nema niti na Svjetskom prvenstvu.