Duje Čop u medijima se pojavljuje dosta rijetko, po tom je pitanju 'posebna glava'. Godišnje će odraditi svega nekoliko intervjua, a zadnja značajnija interakcija s medijima bila mu je nakon što je, početkom godine, postigao tri pogotka protiv Dinama. To je zadnja velika Čopova priča...
- Ma, iskreno, ne volim se previše pojavljivati u medijima, ne želim biti u fokusu javnosti. Posebice sudjelovati u ovim svakodnevnim raspravama. Ne mislim da još imam autoritet kazati nešto...
Ali toliko je pojava i anomalija u našem prostoru gdje se bez autoriteta i kompetencija na bilo kojem polju prečesto dijele lekcije. A nije baš da ste bez autoriteta u svom poslu...
- Ma je. Neki u tome uživaju. Valjda se trebaju čuti različiti stavovi. To je dobro za društveni razvoj. Nekada zaista ne želim iznositi svoje mišljenje ili nisam željan pozornosti na takav način.
S 34 godine i dalje uživa u nogometu...
- Prošlu polusezonu sam posebice uživao, zato što sam pomislio da je gotovo jer šest mjeseci nisam imao klub. Kada sam se vratio i osjetio da fizički mogu izdržati sve zahtjeve.
Je li vam sada nekada teško otići na trening?
- Kada sam pričao sa starijim igračima, uvijek su mi znali govoriti da je kraj kada osjetiš da ne želiš trenirati. Na utakmice je lako otići, to je najveći gušt. Ja još uvijek volim otići na trening i uživati u igricama s puno mladih i talentiranih igrača u Lokomotivi. Gledati njihov napredak.
Dosta se priča o tom Lokomotivinom konceptu, po čemu je on drugačiji?
- U Lokomotivi je glavna osoba trener prve momčadi. Što možda nije slučaj u drugim momčadima. Skautiraju se igrači iz omladinske škole i implementiraju u prvu momčad. Taj se sustav pokazao uspješnim. Naravno, to u nekim drugim klubovima nije baš lagano. Jer, mladi igrači imaju jako puno oscilacija. Lokomotiva ima taj luksuz, ni igrači u našem nogometu ne mogu sazreti do kraja već moraju otići ranije.
Stvarati igrače i zarađivati, zvuči dobro, no nije baš tako lako izvedivo.
- Naravno, svaki sljedeći koji dođe nije nikakvo jamstvo. Nekima treba duže vremena da stasa, a Lokomotivi svake godine trebaju sredstva od prodaje. Procesi su komplicirani.
Proizvodimo li generalno dovoljno igrača?
- Možda smo malo u padu u tom segmentu. Možda prerano postaju profesionalci, bez obzira na to što se te granice pomiču. Problem je što možda naši mladi igrači preskaču razvojne stepenice i prekasno sazrijevaju. Od njih se traži da odmah prave razliku, često im se ne daje dovoljno vremena. S 23 i 24 godine, po nekim su standardima već stari igrači. Ali pogledajte kada su stasali Eduardo, Modrić ili Olmo. Možda odlaze i premladi u inozemstvo...
I vi ste otišli dosta rano, u portugalski Nacional, je li to bila pogreška?
- Dobio sam iskustvo i uvidio da je mladi igrač samo brojka. Jednostavno, moraš biti dobar, imao 18 ili 29 godina. Nikoga nije bilo briga za godine, u stranoj si državi, ne poznaješ jezik, jako je teško. Ne znam koliko to dobroga može donijeti igraču. Čak je i Ivan Perišić imao problema s afirmacijom na tom putu. I njemu je trebalo vremena da ispliva.
Ne viđamo ih često! Duje Čop objavio rijetku fotografiju sa suprugom Anom
Koliko je teško odoljeti novcu?
- Nije lagano, mi nismo bogata država i kada nekakav iznos staviš pred roditelje, a oni rade za 800 eura... Najlakše je komentirati kada nisu u toj situaciji, svi bi onda odbili. A kada vam dođe novac koji vam rješava probleme...
Kakav bi savjet sada dao nekim novim klincima koji bi rano u inozemstvo?
- Ne znam. To je dosta individualno, ne postoji univerzalno. Ali što znači uspjeh. Je li to znači prodati se, zaraditi novac ili igrati nogomet? Mogu doći i ozljede nakon što odbiješ takvu ponudu. U najboljoj namjeri. Tu se mora dobro odvagnuti. Nije lako donijeti odluku...
Duje je prije deset godina bio najbolji strijelac HNL-a?
- Kada mi kažete ovako, onda vidim da je puno vremena prošlo, ovako niti ne razmišljam.
Te je godine zabio 22 pogotka u HNL-u, isto koliko i njegov otac Davor kada je bio najbolji strijelac jugoslavenske lige.
- Sve je bilo isto, mislim da smo jedini otac i sin koji su to uspjeli.
Kako danas gledate na očev utjecaj?
- Sada shvaćam da sam ga možda trebao malo više slušati. Danas čak i klinci od 16 godina postaju globalno poznati. Ne znam koliko su u tom uzrastu uopće svjesni što se događa oko njih. Često su u situaciji donositi odluke za koje nije spreman. Zato treba slušati roditelje i zastupnike koji bi trebali skrbnici, a ne samo tvrtka preko čijeg računa ide novac. Prva misija trebala bi biti stvoriti čovjeka, a tek onda nogometaša.
Koliko je takve vrste empatije u ovom nogometnom svijetu?
- Jako malo, blizu nule. Igrače kupuju jer im donosi nešto u financijskom smislu, kada dođu poteškoće, ne znam koliko su spremni uskočiti.
Postoji li nešto za čim žali u karijeri?
- Zadovoljan sam, ostvaren i zato sada uživam u karijeri. Nemam se potrebu nikome dokazivati. Ne sanjam da ću se prodati u neki drugi klub. Niti imam želju. Sada, kada sam malo stariji, vidim da ta priča neće trajati predugo i zato uživam u svakoj minuti.
A kada si sanjao, o čemu su bili snovi?
- To se mijenja godinama. Najprije želiš debitirati i biti prvoligaški igrač. Uvijek sam se želio nadmetati s najboljima. Otišao sam u Španjolsku gdje se u to doba igrao najbolji nogomet, u eri Messija i Ronalda. Bilo mi je samo na pameti vratiti se na Santiago Bernabeu ili Nou Camp. Nije me zanimao nikakav novac, samo sam htio igrati protiv najboljih.
Koje su najljepše emocije iz karijere?
- Na kraju ostanu ta sjećanja s najviše razine. Ne bih bio zadovoljniji da imam deblji bankovni račun, a da nikada nisam kročio na najbolje svjetske stadione. Jer, koliko košta pogodak Real Madridu i nastup na tom stadionu? Kako ćemo to izračunati? Za mene nema cijenu...
U HNL-u je Duje igrao za Hajduk, Dinamo, Šibenik, Split i Lokomotivu...
- Puno klubova ali i karijera je duga. Osvojio sam četiri naslova prvaka ali sam iskusio i ispadanje sa Šibenikom. A bio sam i u sredini sa Splitom. Borio sam se s ostankom, a u Dinamu sam svaki dan morao biti najbolji. Nije mi to stvaralo pritisak.
Kada je bio najsretniji u karijeri?
- Obitelj i nogomet su mi dvije konstante. Sada kada imam dijete osjećam se najsretniji. Nemam nikakve komplekse niti se osjećam neostvareno, sada najviše uživam. Nastup za reprezentaciju ne može zamijeniti niti jedan klub. Igrao sam 14 puta za Hrvatsku, nastupio na Euru, a bio sam i kapetan reprezentacije. Protiv Meksika. To ne može doživjeti svatko.
A pamtit će i tri pogotka Dinamu.
- Nakon šest mjeseci bez nogometa i samostalnog treniranja, takve utakmice su posebno. Tu potvrđuješ ono što si radio cijeli život. Taj hat-trick doživljavam kao bonus, kao i jedanaesterac protiv Hajduka u 98. minuti...
Što može Lokomotiva protiv Hajduka na Poljudu?
- Hajduk je trenutačno u najboljoj formi, čekat će nas pun stadion i zbog Torcidine proslave. Veselimo se svi toj utakmici. Najljepše je igrati na pravom stadionu, bit će to dobro iskustvo i za mlade suigrače. Samo neka se opuste i uživaju.
Što je trener Čabraja pripremio?
- Popit ćemo Čudomiks i pobijediti... smije se Čop.
- Čabraja je dokazao kvalitetu i zaslužio je priliku u nekom od naših top klubova. Sigurno i zbog toga uživamo poštovanje svih klubova. Lokomotiva ima glavu i rep, na kraju sezone dobro ćete znati tko su ti mladi igrači.
Dinamo je u novom uzletu nakon pobjede nad Salzburgom.
- Gledao sam utakmicu. Ovo je jedan od najboljih trenutaka u novijoj povijesti kluba. No, ne smiju zaboraviti da se u Ligu prvaka ulazi kroz domaće prvenstvo. Misle li uživati na ovoj razini među elitom, moraju to pokazati i u HNL-u.
Ako je suditi po ovih deset kola, neće biti lagano?
- Sigurno neće. Ove godine Liga prvaka traje duže. Ritam će biti ubitačan, no oni su trenutačno najbolji klub.
Ima li Dinamo roster za taj ritam?
- Pokazalo se da svi imaju poseban motiv protiv Dinama. Niti jedna im utakmica neće biti lagana. Momčad je pozitivno reagirala na novog trenera jer su u jednom trenutku stagnirali. Dolazak Nenada Bjelice donio je napredak. Oduševljen sam Baturinom i Sučićem. Petar je pravi primjer svim dečkima kako se pravim radom u godinu dana mogu napraviti čuda. Nogomet je zbog toga zanimljiv. Očekujem ih na najvišoj svjetskoj razini. No, Dinamov ključ je u spoju iskusnih igrača i talenta. Bez te kombinacije nema uspjeha.
Naravno, morao je spomenuti i objektivne nedostatke.
- Naša infrastruktura je katastrofalna. Svi se žale kada dolaze u Kranjčevićevu, to nisu nogometni uvjeti. Nitko ne spominje da mi svaki drugi tjedan igramo na takvom travnjaku. Netko već jednom mora riješiti taj problem. Kroz cijelu karijeru slušam priče o velebnim stadionima. Fokus na tim stadionima može biti na stadionima, nama nogometašima važni su tereni na kojima se može pokazati proizvod od kojeg svi žive. Trebamo ulagati u kampove. Tu je početak i kraj svih procesa.
Mladi Bruno Durdov pokazao je izniman talent.
- Nevjerojatan je talent. Najupečatljiviji je mladi igrač.
On sada prolazi procese koje ste vi svojedobno prolazili u Hajduku. Kakav biste mu savjet dali?
- Nadam se da ćemo ga duže gledati u domaćoj ligi. Neka se samo fokusira na nogomet i svoj razvoj. Ono što sada pokazuje, puno znači, no tek je na početku priče. Ovo mu samo može biti poticaj, neka sluša savjete starijih i trenera. Neka ne misli da će uvijek biti lagano. Ta duga cesta neće biti stalno autoput. Doći će i teški trenuci...
Kako vam izgleda koncept Gennara Gattusa?
- Svi znamo da je kao igrač davao poseban ton svim momčadima u kojima je igrao. To pokušava dati u Hajduku. Za sada u tome uspijeva. Vidjet ćemo kako će to funkcionirati dugoročno.
Kuda ide naš domaći nogomet?
- Postoji puno potencijala, sportskog i marketinškog. No, sve vam se vrti oko uvjeta. Bez toga nema koraka naprijed, dapače, opasnost je da nazadujemo. Najviše se to vidi u europskim utakmicama. Volio bih dogodine vidjeti tri predstavnika u Europi. Samo to može donijeti benefite.
Skrenuo je pozornost na još jedan detalj.
- Imamo jako puno dobrih domaćih trenera. Treba im više vjerovati, a mi uvijek mislimo da je netko sa strane pametniji.
A u Hrvatskoj je od deset klubova, tri-četiri strana trenera?
- To nije do kvalitete, nego do povjerenja. Ne može biti dobro. Klubovi moraju odgajati i trenere, ne samo igrače.
Kakvi su nam procesi u reprezentaciji?
- Nakon Šukera smo pomislili da nećemo imati takve aseve. Dolaze stalno nove klase, stalno smo u vrhu. Izbornik Dalić radi dobre stvari. Naše je bogatstvo da, kada nema Kovačića u rosteru, lagano ubacite Petra Sučića i on bude najbolji igrač. To ima rijetko koja momčad.
Matanović je spletom okolnosti, ili Dalićevom vizijom, dobio priliku, možda i preko reda?
- Izbornik zna svoj posao. Zadnje dvije godine daje priliku velikom broju igrača. Zna što želi. Je li Matanović dugoročno rješenje, tek ćemo vidjeti. Matanović je malo drugačiji profil igrača, možda je to Dalić htio isprobati. Većinom smo imali tehničare. Od Nikice Jelavića nismo imali napadača takvih karakteristika. Izuzmemo li Mandžukića koji je bio sjajna kombinacija.
Čop je malo teže dobio priliku u reprezentaciji.
- Čini se da sam bio u momčadi koja je bila najbolja u povijesti, tako se barem čini. Od Brazila, do poslije kvalifikacija za Rusiju. Bile su to zlatne godine. Povijest nam pokazuje da dolaze novi Šukeri i Bobani.
Jeste li u nekim fazama svoje karijere možda bili i nepravednom zapostavljani?
- Ma možda sam mogao dobiti malo veću minutažu u nekim trenucima. No, to su sve bili sjajni igrači. Volim se našaliti da jedino Šuker nije konkurirao za napad u moje doba. Tada je bio predsjednik, s nama u autobusu - smije se Čop.
Ne razmišlja o završetku karijere, ali...
- Mogu još uvijek podnijeti zahtjeve na visokom intenzitetu. Volim raditi i trenirati. Sigurno ću odigrati ovu sezonu do kraja. Vidjet ćemo što će odlučiti Lokomotiva. Kako danas razmišljam, ne želim igrati niže lige. Prije u veteranima... A nakon svega, želim biti trener. Upisat ću školu ove godine - zaključio je Čop.
Duje dobar si, želim tu sreću i Božjeg blagoslova u životu.