O primanjima vrhunskih hrvatskih sportaša postoje zablude. Stvaraju ih podaci o zaradama naših najboljih nogometaša, NBA zaradama Kukoča i Rađe, turnirskim zaradama tenisača.
Vrhunski sport nije zabava
No, što je s tekvondašicom Zubčić, hrvačem Žugajem, gimnastičarom Udeom, našim vrhunskim veslačima, strijelcima, svima onima koji mogu normalno živjeti jedino ako su u svjetskom vrhu? I to samo dok im traje karijera, nakon koje, osim medalja, nemaju ništa opipljivo. Oni o skupocjenim autima, jahtama i penthouseima mogu samo sanjati.
– Zalažemo se za naknade za vrhunske sportske rezultate koje bi se primale nakon 40. godine života i na koje biste imali pravo samo ako se stavite na raspolaganje matičnim sportovima – priča vaterpolska legenda Perica Bukić, bivši predsjednik Kluba olimpijaca.
Dr. sc. Damir Škaro već osam godina glavni je tajnik Kluba olimpijaca.
– Radili smo elaborate i izračune, a kada smo napravili prijedlog samo za olimpijske medaljaše, pobunili su se svjetski prvaci, pa europski, pa paraolimpijci. Ništa nije prošlo. Društvo podcjenjuje vrhunske sportaše.
Ističe Škaro da vrhunski sport danas više nije zabava, već rudarski posao:
– Trenira se i po tri puta dnevno pa smo nakon karijere mi ljudi istrošenih organa, zglobova, kostiju... Dobri studenti završe fakultet sa 23 godine i sa 30 već su vrhunski menadžeri, dok vrhunski sportaš tek poslije 30. godine postaje pripravnik ili završava fakultet, što može izazvati komplekse ili ga učiniti socijalnim problemom.
Trofejni veslač Igor Boraska otkriva da su veslači najmanje zabrinuti što će biti s njima nakon karijere:
– Naš je sport dosta vezan za fakultete. Čak sedmorica iz brončanog olimpijskog osmerca imamo diplomu. Nismo socijalni slučajevi, ali ne možemo ništa staviti sa strane – kaže Boraska.
Ileš živi sa 1500 kuna
Vaterpolist Deni Lušić i rukometašica Kaja Ileš primjer su zapostavljenih velikana. Uz kredit, Kaji od mirovine ostaje 1500 kuna mjesečno, a Lušić bi bio bez posla da ga Kerum nije zaposlio. Kaja Ileš bila je svjetska prvakinja (1973.) i olimpijska doprvakinja (1988.), a Deni je dvostruki olimpijski pobjednik (1984. i 1988.) i svjetski prvak (1986.).
– U ono vrijeme igrati na Olimpijskim igrama ili Svjetskom prvenstvu bilo je pitanje časti. Danas se više to ne cijeni kao nekad. Sve su države oko nas uspjele zaštititi sportske veličine, ne znam zašto mi nismo – kaže Kaja Ileš koja i danas iz gušta radi s djecom.
Slična je priča Lušićevoj i ona Nikole Plećaša. Kako za njega nije bilo posla u hrvatskoj košarci, "Sveti Nikola" bio bi nezaposlen da nije bilo gradonačelnika Milana Bandića. Nepoštovanjem sportskih veličina iz prošlosti država mladima šalje krivu poruku, kaže predsjednik HVS-a Perica Bukić.
– Naknade bi afirmirale vrhunski sport, mladi bi znali da će, ako uspiju, imati nešto osigurano. Olimpijska je medalja nevjerojatan trud i ako iza toga ne stoji naknada, onda sportu pada važnost. Naknade za osvajače olimpijskih medalja stajale bi državu godišnje 10-ak milijuna kuna, što je na razini statističke pogreške – ustvrdio je Bukić.
O tome smo razgovarali i s direktorom hrvačke reprezentacije Vladom Lisjakom.
– Brončani sa SP-a Nenad Žugaj prema pravilniku će dobiti 10.000 kuna, a on je, s obzirom na to da je zaposlen i redovito radi u vojsci, sve ostalo zapostavio u životu – kaže Lisjak.
Velik dio osvajača medalja iz sportova je u kojima se zarađuje malo ili ništa
Perica Bukić
Ljudi financijski mjere sportaše po Ivaniševiću, Kukoču i Bobanu, što nije fer
Damir Škaro
Imao sam sreće, ostao sam u sportu, no kada odem u mirovinu, bit će teško živjeti
Vlado Lisjak
Ni u socijalizmu nije bilo velikih nagrada, no sportaši su lakše nalazili posao
Deni Lušić
samo radi usporedbe, od kineza je na zadnjim olimp. igrama osvajao medalju skora svaki drugi, od hrvata, od njih 100, nismo osvojili zlato!!! o kakvim to vrhunskim dosezima pričamo???druge države takvima NE FINANCIRAJU SUDJELOVANJE NA OI.