Nakon što je taj posao povjeren Dariju Gjergji (46) u Belgiji te Arnelu Dediću (45) u Danskoj, Hrvatska je u Igoru Miličiću (45) dobila još jednog izbornika neke od europskih reprezentacija. Negdašnji košarkaš Splita i niza poljskih klubova, a potom i trostruki trenerski prvak Poljske s Anwilom (2019., 2019.) i Stal Ostrowom (2021.), postao je šefom poljske nacionalne vrste.
– Poljska ima 38 milijuna ljudi i oni su gledali trenere po cijelom svijetu, a na koncu su se odlučili za mene. Očito im nisam ostavio previše mjesta za razmišljanje u konkurenciji s drugim kandidaturama iz Poljske. Očekivao sam taj poziv prije ili kasnije, a došao je puno prije – kazao nam je 45-godišnji Miličić koji ne misli da je u naponu snage.
– Svakom sezonom sazrijevam. Nadam se da su moje najbolje trenerske godine tek ispred mene.
Imamo tešku skupinu
Već sljedeće godine mogao bi biti i preprekom Hrvatskoj. Naime, plasiraju li se i Hrvatska i Poljska u drugi krug kvalifikacija za SP, u toj fazi bit će konkurenti.
– Daleko je drugi krug jer nas najprije čekaju Njemačka, Izrael i Estonija. Uzevši u obzir da idemo u radikalno podmlađivanje, to je teška skupina za nas. Švedska i Finska jesu neugodne, no nisu na razini Hrvatske.
I hrvatski izbornik Veljko Mršić najavio je podmlađivanje.
– Daj Bože da se vidimo u drugom krugu, a potom i na SP-u.
Hoće li i on kao i Mršić imati nedostupnih igrača?
– Moj uvjet kod preuzimanja Poljske bio je radikalno podmlađivanje. Ako prespavamo taj trenutak, to bi za Poljsku mogao biti problem za puno godina unaprijed. Hrvatska je znala biti primjer za to što se dogodi ako se kasni sa smjenom.
Kao nekad talentiranom razigravaču (drugi asistent juniorskog Eurobasketa 1994.) čiji su igrački uzlet usporile ozljede, Igor je najveće pobjede postigao u braku s Poljakinjom Barbarom dobivši tri sina pri čemu se u sva tri slučaja jabuka nije otkotrljala daleko od stabla. Naime i Igor (19), i Zoran (15) i Teo (13) su nadareni košarkaši.
– Najstariji sin, Igor, sa svojih 207 centimetara je vanjski igrač i studirat će i igrati u Americi, na koledžu Virginia. Zoran i Teo su pak bekovi.
Zanimljivo je da i majka i sinovi nisu s njim nego u Ulmu jer su ondje Miličići pronašli najbolji program za sportski razvoj njihove djece. A Igor je u Ostrowu i udaljen je od njih 900 kilometara što je razdaljina koju svako malo prevali.
– Kada oni imaju pauzu od škole i utakmica onda dođu k meni. A kada ja imam slobodan dan onda odem do njih i po noći se vratim. Uglavnom vozim jer brže mi je to nego da idem na sva moguća presjedanja. Ljeti smo svi zajedno u Rovinju pa radim s dečkima i po više sati dnevno. A treniramo ujutro u sedam, prije no što zapeče, tijekom dana su oni na bazenu ili plaži, a navečer se igra pet na pet i do pola noći.
Liga je više fizička
S obzirom na to da je Igor junior već igrao za Poljsku, pitali smo ga što je sa Zoranom i Teom. Stigne li HKS “zakapariti” barem jednog od njih?
– Ne želim ulaziti u tu temu jer bismo otišli u negativno.
A pozitivno je svakako to kako se Miličić trenerski razvija dokaz čemu je i osvajanje naslova prvaka Poljske s klubom (Stal) koji nije imao najjači proračun.
– Liga je više fizička nego atletska. Dosta se “tuče” i igrači koji nisu fizički spremni ne mogu se snaći. To je neka filozofija protiv koje se borim već deset godina pa tako i protiv nekih sudačkih kriterija koji su doveli do toga. Ima puno više taktike nego atletike i veliki je izazov za trenere. Od naših trenera tu je i Ivica Skelin koji u Torunu, s malim proračunom, radi dobre stvari.
U poljskom prvenstvu njegov Ostrow je na skoru 4-2, a u Fibinoj Ligi prvaka na 0-2 jer je obje gostujuće utakmice (Manresa, Karšijaka) izgubio na jednu loptu. Bi li mu bilo lakše da ne igraju Europu?
– Jako sam sretan što se možemo natjecati pogotovo što smo u skupini s dva pretendenta na osvajanje Lige prvaka, kao što su Hapoel Jeruzalem i Karšijaka. Kad igraš Europu i puno putuješ onda obično imaš jedan trening da se pripremiš za utakmicu.
Čestitam.Tamo ga cijene, u U Hrvatskoj ne. Žalosno.