S toliko nestrpljenja iščekivana borba Conora McGregora i Habiba Nurmagomedova, etiketirana najvećom u povijesti UFC-a, nije počela u kavezu, a bome ni završila samo zahvatom gušenja prigodom kojeg je iscrpljeni Irac izvukao bijelu zastavu.
Sve je nastavljeno Habibovim skakanjem preko ograde kaveza i nasrtajem na člana Conorova tima, baš kao i ulijetanjem članova Habibova tima u kavez i nasrtajem na McGregora.
Ni jedno ni drugo ne služi na čast Nurmagomedovu i njegovim “kamaradima”, baš kao što McGregoru ne služi na čast sve ono što je izgovorio na račun suparnikove vjere i članova njegove obitelji.
Cro Cop je to izbjegavao
No, koliko god sve to bilo neprimjereno ponašanje koje često ide i preko ruba zakonitosti i koliko god to što ćemo reći zvučalo proturječno, sve to itekako ide u korist vlasnika UFC-a i njihova profita. Jer, gdje ćete boljeg mamca za sljedeće borbe McGregora i Nurmagomedova od toga što se upravo dogodilo. A dogodio se incident u kavezu, ali i izvan njega. A takvo što uvijek podgrijava maštu.
Možemo sada moralizirati da svjetski prvak, koji je upravo dotukao svog iznimno provokativnog rivala, par sekundi nakon najveće pobjede svoje karijere nema što tražiti izvan kaveza. Možemo isto tako ustvrditi da bi UFC trebao zauzdati McGregorov jezik, no svijet MMA počesto je daleko od sportskog viteštva.
>> Pogledajte kako je Thompson iz ringa pjevao za Hrgovića!
Ono što je još uvijek karizmatični Cro Cop s gnušanjem izbjegavao cijelu karijeru, a to je takozvani trash talk, postalo je među ljubiteljima tog sporta vrlo poželjno. Štoviše, incidentna ponašanja, a to su i nasrtaji na suparnika na presicama i vaganju, postali su promotivni alati. Rodonačelnik “trash talkinga” u povijesti kontaktnih borilačkih sportova bio je prvi crni svjetski boksački (teškaški) prvak Jack Johnson.
Nitko nije ravan Aliju
U povijesti profesionalnog boksa bilo je puno autora izjava koje “zaudaraju” – kao što su James Toney, Naseem Hamed Prince, Ricardo Mayorga, koji je neslužbeno proglašen najluđim sportašem na svijetu, no nitko od njih nije bio ravan Muhammadu Aliju. A on je i danas najcitiraniji sportaš svih vremena koji se s protivnicima obračunavao stihovima, jezičnim bravurama, ali i uvredama pa je tako jednog od svojih najžešćih suparnika (Joe Frazier) nazvao gorilom.
A sve što su oni radili, uglavnom na presicama i u intervjuima, prodavalo je njihove mečeve u vrijeme bez interneta i društvenih mreža. Danas je sve to višestruko izraženije jer više nije cilj samo ispuniti stadione ili dvorane u kojima se borbe održavaju, još je važnije koliko će se prodati PPV-a (pey per view), televizijskog sadržaja po narudžbi.
Premda mnogi koji laju na zvijezde nemaju tako eksplozivne ruke (ili noge) koliko im je brz jezik pa često moraju progutati izgovoreno, i oni iz borilišta (nisu li teže ozlijeđeni) izlaze trljajući ruke radi zarade.
Profesionalni boks i slobodna borba dio su trule kulture u profesionalnim borilačkim sportovima okrenute zgrtanju novca. Riječ je o subkulturi u kojoj ništa nije važno, pa tako ni elementarne ljudske vrline, koliko njegovo božanstvo dolar. A oni koji se uoči i poslije borbi ponašaju korektno, kao Stipe Miočić, marketinški nisu atraktivni.
Prva greška, nije Habib nego Khabib. Drugo, u octogonu nije “Habibov” team počeo tuču nego McGregor. Sve se lijepo vidi na snimku.