Goran Ivanišević (47) ambasador je umaškoga teniskog turnira, ali i sudionik ekshibicija bez kojih se ovaj turnir ne može zamisliti. Ove godine ljubitelje tenisa u Umagu očekuje prava poslastica: Ivanišević će se u srijedu 17. srpnja na stadionu koji nosi njegovo ime sučeliti s Patrickom Rafterom u svojevrsnoj reprizi njihova wimbledonskog finala iz 2001. godine.
– Rafter je moj dobar prijatelj i čovjek koji je obilježio moj najveći uspjeh. Njemu baš nije drago micati se iz Australije jer je malo lijen, a kupio je i neku farmu na kojoj uzgaja krave. Baš mi je prije neki dan javio da se sprema, a ja sam mu uzvratio da mu je isti vrag: spremao se – ne spremao se. No sad više nije ni važno tko će pobijediti, ja sam svoje dobio prije 18 godina. Stariji smo, deblji, sporiji i sve nas boli, ali bit će zanimljivo. Možda će nas ljepše biti gledati izdaleka – kaže danas Goran.
>> Pogledajte kako je Ivanišević najavio meč
Kako ste ga pridobili, “slomili”?
– Kad smo se sad sreli u Australiji, malo smo popričali, objasnio sam mu da je u pitanju jubilarni 30. turnir, malo ga i zamolio. Nikad nije bio u Hrvatskoj, pa neka dođe malo u Umag i Hrvatsku, da mu pokažemo što sve lijepo imamo. A tu je i jedno njegovo poštovanje prema meni. Pobijedio sam ga tada, ali veže nas dugogodišnje prijateljstvo. Ne voli puno govoriti o tom finalu, ali podsjetite ga...
S Balkancima samo Balkanac
Kako vi danas gledate na taj finale, čega se najradije sjećate?
– Ah, sve je to bilo jedno ludilo. Zadnji gem? Uopće ne znam što sam radio, kako sam ga uopće dobio, znam da sam radio duple, ali servirao sam za meč i to me držalo. Doček je bio nešto posebno, nešto što ostaje za cijeli život. Da vas dočeka cijeli Split, još i danas o tome svi pričaju...
Pobjedu ste posvetili Draženu Petroviću. Je li to bilo planirano ili spontano?
– Kad je on poginuo, ja sam rekao da ću igrati za njega i pokušati osvojiti Wimbledon. Te sam godine imao i njegov poster na zidu. Kao da je sve bilo predodređeno da napokon osvojim. Ja znam da je on s nebesa gledao taj finale i da je bio ponosan na mene. A ja tri noći nisam spavao nakon toga. Prve noći došao sam oko šest sati ujutro, a ispred stana su me čekale tri televizijske ekipe. Sve je to bilo kao u transu, tek nakon 10-ak dana počele su mi se slagati kockice.
Trener ste Miloša Raonića (koji je u Dubaiju ispao u prvom kolu). Kako ste zadovoljni tom suradnjom i može li on prije do Grand Slam naslova ili prvog mjesta na listi, što znamo da su mu ciljevi?
– Izgubio je, događa se to, u tenisu ne možeš uvijek dobivati. Što se ciljeva tiče, bliži je osvajanju Grand Slam naslova jer pokraj Đokovića i Nadala teško da može biti broj jedan na svijetu. U Australiji je igrao dobro i zrelo, stigao je do četvrtfinala nakon što je dobio Zvereva, ali da bi se osvojio naslov, treba dobiti sedam mečeva, a to nije lako. No veliki tenisači uspijevaju dobiti i mečeve u kojima nisu odigrali najbolje, tu je ta razlika. Vidjet ćemo u budućnosti kako će se to razvijati.
Jednom ste izjavili da Balkance može trenirati samo Balkanac?
– Da, igrača s Balkana može trenirati samo trener s Balkana jer to je poseban mentalni sklop, nas treba razumjeti. Vidjelo se to i na suradnji Đokovića i Agassija, znao sam da neće dugo trajati. No treneri s Balkana iznimno su fleksibilni i mogu trenirati bilo koga.
>> Pogledajte što je Ivanišević rekao o Balkancima i Amerikancima
Pique valjda zna što radi
A možete li sebe zamisliti ulozi trenera tenisačice?
– To me često pitaju. Jednom mi je Muguruzin trener (Sam Sumyk, op. a.) rekao da je sanjao da sam i ja trener neke tenisačice. Ja ga gledam i mislim se: je li poludio? Ne mogu reći da bih niti da ne bih. Za sve što sam u životu rekao da nema šanse da mi se dogodi ipak mi se dogodilo tako da je sve moguće
Je li vas pogodilo što niste ušli u Kuću slavnih?
– Izabran je jedan nevjerojatan tenisač, Jevgenij Kafeljnikov koji je zbilja obilježio svjetski tenis. No ja sam automatski nominiran za ovu godinu, to je valjda neko pravilo. A ja ništa iz prve ne mogu, pa će valjda biti iz druge. Čuo sam da u blizini grade Kuću neslavnih pa možda uđem u tu – našalio se.
Može li se netko probiti na prvo mjesto pokraj Đokovića, Federera i Nadala ili ćemo za to pričekati da oni odu?
– Federer će otići, ako ne ove, onda sljedeće godine, ali Đokovića će teško netko preskočiti. Jedan od kandidata je Zverev, ali kod njega mi nešto nedostaje, ne znam što. Čilić je uvijek jedan od kandidata, kao i Tsitsipas, sviđa mi se njegova pozitivna arogancija. Borna je na dobrom putu iako će mu ove godine biti teže jer vše nije iznenađenje i svi žele njegov skalp.
Kako vam se sviđa novi format Davisova kupa?
– Nećemo odmah ubiti to natjecanje dok još nije ni počelo. Mora im se dati nekoliko godina da vidimo kako će to igrači prihvatiti. No, da mi je netko rekao prije nekoliko godina da će doći nogometaš, i to ne bilo kakav nogometaš nego nogometaš koji je sve osvojio i promijeniti najstarije natjecanje u tenisu, rekao bih mu da je lud totalno. To je moguće samo u tenisu, ali eto ja se nadam da Pique i njegova ekipa znaju što rade i da će tenisači to prihvatiti. Tenis nije nogomet, drugačija je publika i mnoge druge stvari, ali dajmo im priliku – zaključio je Goran.
Iako ga mi u Hrvatskoj najviše pamtimo po finalu s Goranom, sportski životopis Patricka Raftera (46) iznimno je bogat. Australac je bio prvi igrač svijeta, dvostruki je osvajač US Opena (1997. i 1998.) i dvostruki finalist Wimbledona. Danas savjetima pomaže mladim australskim tenisačima.
– Goran je moj veliki prijatelj i jako se veselim dolasku u Hrvatsku, među njegovu publiku. Već nekoliko godina pokušavamo uskladiti raspored kako bih upoznao hrvatske ljepote te posebnost umaškog turnira o kojem se na Touru toliko priča. Drago mi je da ćemo taj plan ove godine napokon i ostvariti i stoga jedva čekam meč u srpnju – poručio je Rafter.
E moj gorane sad si ga na.eba ! Spominjati " pogeld sa neba i nadnaravno " ti nije baš poželjno u današnjoj Hrvatskoj ! Večeras ćeš završiti u Direktu kao nazadni klerofašistički kršćanin !?