Umaški teniski ATP turnir svake godine, uz obilje “redovnog” profesionalnog tenisa, svoje posjetitelje obraduje ponekom atraktivnom ekshibicijom.
Ove godine, od 12. do 21. srpnja, održat će se jubilarno, 30. izdanje, pa smo i očekivali vrstan popratni revijalni meč, ali ono što će Plava laguna Croatia Open ponuditi u srijedu 17. srpnja ugodno će iznenaditi sve ljubitelje tenisa u Hrvatskoj, ali i šire.
U večernjim satima na glavnom terenu, doznajemo iz dobro obaviještenih izvora, sučelit će se Goran Ivanišević i – Patrick Rafter! Repriza wimbledonskog finala iz 2001. godine za 30. rođendan Umaga! Tko bi poželio nešto bolje.
Desetak dana u Hrvatskoj
Ideja za taj i takav meč nije od jučer, organizatori umaškog turnira, a napose Goran Ivanišević, pozivali su Patricka Raftera i prijašnjih godina, ali Australac se pomalo nećkao, a čest odgovor bio je “ne pušta me žena”.
Jasno, kad jednom izađete iz profesionalnog tenisa i imate obitelj (Rafter i njegova supruga Lara, djevojački Feltham, imaju dvoje djece: sina Joshuu i kćer Indiju), nije tako lako odlučiti se na daleko putovanje.
Posebno ako živite u Australiji i trebate putovati na drugi kraj svijeta, u Europu, u Hrvatsku, pa još k tome u Umag, kojemu je najbliža zračna luka ona u Trstu.
No, ove godine Rafter nije mogao odbiti poziv direktora turnira Lawrencea Frankopana i njegova pomoćnika Gorana Ivaniševića. Dapače, doći će u Europu samo zbog Umaga i to sa suprugom (djeca idu u školu jer je u Australiji tada zima) i ostati u Hrvatskoj 10-ak dana.
>> Pogledajte doček hrvatskih tenisača na Trgu
Organizatori su danas 46-godišnjem Rafteru složili zanimljiv program: malo Istre, malo naših otoka i – svakako – nekoliko dana Dubrovnika. Bit će to i divna promidžba našeg turizma i hrvatskih ljepota.
Ponedjeljak, 9. srpnja 2001.
Od Goranova osvajanja Wimbledona nakon pobjede u finalu nad Rafterom (6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7) prošlo je već 18 godina. Taj ponedjeljak 9. srpnja 2001. ostat će upisan zlatnim slovima u analima hrvatskog sporta, ali i svjetskog tenisa.
Jer Goran je do krune za kojom je toliko žudio stigao u svom četvrtom finalu u All England Clubu, kada su ga već svi otpisali i malo je tko još vjerovao da jednom može otići do – kraja. On je jedini tenisač koji je osvojio naslov došavši na turnir s pozivnicom. Jer prije turnira bio je tek 125. na ATP listi, pa je i osvajač s najslabijim plasmanom.
– Ne znam je li ovo san i hoće li me sutra netko probuditi i uzeti mi Wimbledon. Želio bih se zahvaliti All England Clubu na pozivnici jer inače to ne bih osvojio. Ovu pobjedu posvećujem jednom dragom prijatelju koji je sada na nebu: Dražene, ovo je za tebe! – kazao je tada Ivanišević, zahvalivši ocu Srđanu i svima koji su vjerovali u njega, među kojima se na tribini našao i još jedan legendarni Splićanin – Nikola Pilić.
– Nije mi više važno i ako izgubim svaki meč do kraja života. Ovo je kraj puta. Prošlu noć sam spavao samo dva sata i sve vrijeme mislio: uvijek si bio drugi. Nastavit ću s tenisom, ali, shvatite me, Wimbledon je ono što sam čekao cijeli život. Ljudi su me cijenili kao trostrukog finalista Wimbledona, a sada ću, što god činio ubuduće, uvijek biti pobjednik Wimbledona – ponosno je dodao Goran koji je tada imao 29 godina.
Ali ostao nam je u sjećanju i dio Rafterove izjave:
– Ako sam već od nekoga morao izgubiti finale Wimbledona, neka sam ga izgubio od Gorana.
