Važno je sudjelovati, maksima utemeljitelja modernog olimpizma francuskog baruna Pierrea de Coubertina nikad nije bilo osnovno sportsko načelo jednog najboljih hrvatskih sportaša svih vremena Ivice Kostelića. U čemu god se okušao, Ivica je nastojao biti što bolji pa je tako i u jedrenju.
Svojedobno najkompletniji svjetski skijaš trenutačno je na brodu i sa svojim francuskim partnerom Callisteom Antoineom plovi prema Karipskom otočju, točnije prema Martiniqueu gdje je cilj transatlantske utrke sponzorskog imena Jacques Vabre.
Ivica: Sanjari najdalje stignu
Ivica i Calliste natječu se u Klasi 40, najbrojnijoj u ovoj utrci, u kojoj sudjeluje 45 brodova, a oni su stalno u gornjoj polovici. Štoviše, bilo je dana kada su bili i treći i četvrti u poretku pa je Ivičina želja da na koncu budu među prvih 15 sasvim ostvariva. Štoviše, mogla bi biti i nadmašena o čemu sanjari i sam Ivica u svom postu na Facebooku na kojem se redovito javlja:
– Kratko poslije starta regate poslao sam poruku prijatelju na kopnu, a glasila je ovako: “Ako se ikada dogodi da budemo u prvih deset tijekom regate, molim te snimi mi tu objavu.” Htio sam to imati za uspomenu.
Pisao je to Ivica u trenutku kada se njegov brod Croatia Full of Life popeo do trećeg mjesta u poretku:
– Prisjetio sam se jedne priče kada su potpuni autsajderi pozlatili svoju ofucanu zastavu, “zastavu vječnog poraza”, kako je to jednom rekao tata. Kako je moguće da brod na zalasku snage, s ekipom koja ima pet puta manji proračun od konkurencije, uspije parirati ili čak i nadvisiti tu konkurenciju? To znanost ne bi znala objasniti. Zato volimo sport. Zato što je sport sfera ljudske kreacije, duha i volje; tajne koja leži onkraj mogućnosti ljudske i spoznaje; ali sanjari su ti koji dolaze najdalje od svih. “Nitko ne dolazi tako daleko kao onaj koji ne zna kuda ide.”
Tako je bilo i s Kristoforom Kolumbom, moreplovcem koji je krenuo na zapad u vjeri da će tako doploviti do Indije pa je otkrio Ameriku. I naš Ivica krenuo je, na neki način, u nepoznato jer što li je plovidba oceanom nego put u nepoznato, bez obzira na sva moguća tehnološka pomagala koja su mu na raspolaganju koja nekadašnji moreplovci nisu imali. I zato držimo palčeve Ivici koji piše i o nekim “gorkim pilulama”.
– Glavnina flote otišla je južno od otočja Cape Verde da bi potražila jači vjetar bliže ekvatoru, dok smo se mi odlučili krenuti prema zapadu. Toj odluci kumovao je povoljan i vjerojatno lokalni vjetar koji nas je povukao prema jugozapadu i ubrzo izdao, a mi smo ostali zatočeni unutar arhipelaga iz kojeg smo mogli izaći samo ako se probijemo kroz zavjetrinu jednog od otoka koji su visoki i blokiraju slabi sjeveroistočni pasat... pa smo se nekoliko sati vukli kroz bonacu dok je glavnina flote južno od otočja jurila s prosjekom od 10 čvorova. Ujutro smo i mi pronašli jači vjetar i pokušavamo spasiti što se spasiti može.... No možda se i meteorološka situacija promijeni nama u korist? Treba sanjati.
Slavili uz jabukovaču
Treba i slaviti, a Ivica i Calliste proslavili su dobro “prolazno vrijeme” kompotom od kruške i dva decilitra calvadosa, svojevrsne jabukovače bogata okusa i mirisa koju im je zapakirala Callisteova djevojka.
– Nemamo više kruha, što je posebno frustrirajuće jer se nalazimo doslovno pored pekara. Naime, susjedni brod se zove “La Boulangere” (pekar) – našalio se Ivica koji zasad očito jako dobro podnosi sve psihofizičke izazove.