Ivica Kostelić: Užasno je što su mojoj sestri učinili u Supetru, ta je ljaga teško izbrisiva

Sve one teške ozljede, operacije i mukotrpne rehabilitacije Ivice Kostelića, samo su potvrda o koliko opasnom i teškom sportu se radi. I malo je sportova koji se sa skijanjem, po tome, uopće mogu usporediti, a ima i borilačkih sportova s benignijim posljedicama po sportaša od natjecanja na skijama.

– Najteže mi je bilo prebroditi one prve ozljede jer nisam znao što me čeka. Nakon toga sam stekao neku sliku o tome, a kada znaš koji je sljedeći korak u oporavku, onda je sve to puno lakše. Ja sam rehabilitaciju znao napamet jer sam svaku pratio vrlo detaljno. Zapisivao sam što smo sve i kada radili i onda sam to kod kasnijih ozljeda primjenjivao pa je išlo puno brže. Zato sam se i uspio vrlo brzo vratiti natjecanju kada su mi se događale ozljede usred sezone.

Kako se psihološki s tim nosio?

– Nije bilo lako, ponajprije zbog toga što čovjek ima svoja očekivanja a fiziologija ima svoja ograničenja i tu treba pronaći ravnotežu. Liječnici će uvijek reći da tijelo ima svoje zakonitosti, da se ozljeda ne može zaliječiti prije no što ne zaraste tkivo, no zato postoje stvari koje možete raditi tijekom zalječenja. Za uspjeh oporavka vrlo je važno spriječiti odumiranje propriocepcije, jer poznato je da su živci ti koje je nakon ozljede najteže vratiti. A u sportovima poput skijanja u kojima je propriocepcija izrazito bitna, ona je jedna od glavnih sastavnica uspješnosti. A to je jedna od stvari koje se previde u rehabilitaciji pa ona bude manje uspješna.

A kako se taj osjećaj za položaj i kretnje vlastitog tijela u prostoru (propriocepcija) može vježbati?

– Između ostalog, ja sam to radio hodajući po oštrim stijenama. Za vrijeme dvije moje najveće rehabilitacije, 2001. i 2004. godine, potrošio sam po četiri para štaka po rehabilitaciji jer sam hodao po stijenama da mi mozak ne zaspe.

Bez obzira na to što je u pitanju bila noga, živčani sustav je sveobuhvatan i on obuhvaća mozak i druge senzore. I zato je hodanje po stijenama na štakama bilo važno.

Cijeli dan si po rehabilitacijama u dvodimenzionalnom svijetu, a pripremaš se za višedimenzionalni. I zato sam nastojao biti što više vani, na neravnim stijenama, da mozak održim u formi.

Takvi dodaci klasičnoj rehabilitaciji bili su zamisao njegova oca i trenera Ante koji se nije umirovio sa sinovim odlaskom u sportsku mirovinu. Pa do kada će 82-godišnji Gips hopsati po snježnim stazama?

Tata je čudo, s 82 je još na skijama

– To pitajte njega. Mislim da će još. Prihvatio se projekta rada s braćom Kolega i od toga neće lako odustati.

Mnogi se pitaju zar mu ne bi bilo lagodnije da je doma i da uz kamin piše memoare ili stručne knjige? No, nama se čini da je tu ključno pitanje može li gospon Gips biti toliko statičan?

– Naravno da ne može. On ovako uživa. On je trener koji je još prije dvije godine nakupio 5000 dana na snijegu. Istina je, sada više ne postavlja kolce za trening, drugi mu ne daju, no još je na skijama.

Poznaje li Ivica vitalnijeg 82-godišnjaka od svog oca?

– Niti blizu.

Što tatu Kostelića čini tako otpornim?

– Prvenstveno sportski način života, a tu su zacijelo i geni. Kad smo se prije tri godine išli kupati u potoku, u kojem je voda bila pet-šest stupnjeva pitao sam ga: “Tata, kako ti to izdržiš?” Tada sam čuo jednu od njegovih najbolji izjava u stilu “ne postoji starost ili mladost, to je samo strast prema životu”.

Druga stvar u koju on čvrsto vjeruje zrcali se u izjavi “čovjek je star ili mlad samo onoliko koliko je fizički sposoban”. Često ćete čuti onu glupost da je netko mlad u duši. Mlad si samo onoliko koliko si tjelesno sposoban pa sukladno tome možemo reći da neki ljudi nikad nisu ni bili mladi. Zbog ovoga ili onoga, tijelo nije na visokoj razini prioriteta u ljudskoj kulturi. Moj otac je još fizički jak jer je još uvijek u sedlu.

Bez obzira na njegovu sjajnu formu, neki smatraju da je šteta što se nije prihvatio pisanja o svojim zlatonosnim zanatskim tajnama?

– Kada bi on pisao što se nama sve događalo, pola ljudi ne bi u to povjerovalo. Između ostalog, i zato moj otac drži da je pisati o samome sebi nezgodno. Ja mislim da je šteta da on nešto ne napiše pa ću se možda ja toga prihvatiti jednog dana. Da pišem o njemu.

On je toliko zanimljiva osoba da bi bila šteta da ne ostane nešto zapisano. Uostalom iza njega je hrpa dnevnika jer on je svojevrsni skriboman pa povremeno piše i po nekoliko dnevnika u kojima se može naći mnogo zanimljivih stvari. Zapravo, čitanje njegovih dnevnika zna biti literarna poslastica. Nije to nabrajanje brojki, slova i događaja kao što to mnogi dnevnici imaju, uključujući i moje.

Dakle, i Kostelić junior vodi dnevnik?

– Svaki dan. Krenuo sam 19. rujna 1994. i nisam propustio niti jedan dan.

S obzirom na to da se tati Kosteliću još ne pišu memoari, nije li to dobra podloga da sin Kostelić u prvom licu napiše što je sve prošao u karijeri?

– Već su me to pitali. Vidim da sportaši to rade, čak i tijekom karijere, no život je puno veća stvar od karijere. Ako Bog da, preda mnom je još puno dogodovština.

A one bi se, u njegovoj novoj sportskoj karijeri, mogle događati na moru. Proteklih godina snježni as pretvorio se u morskog vuka s olimpijskim ambicijama.

– Ja imam trenutačno pred sobom dva jedriličarska projekta. Nastup u samačkoj klasi preko Atlantika 2022., a kada to prođe, onda bih se pokušao kvalificirati na Olimpijske igre u odobalnom mješovitom dvojcu.

Ovo “mješovitom” podrazumijeva nastup s partnericom na brodu.

– Petra Kliba i ja smo trenutačno u fazi upoznavanja. Već smo vozili par regata. S obzirom na to da nije bilo regata u klasi 40, ostao sam u Jadranu pa smo Petra i ja mogli više vremena provesti u tim treninzima.

Koliko je upoznat s izazovima koji ga čekaju za vrijeme samačke regate preko Atlantika?

– Unekoliko jesam. Posljednje dvije sezone jedrio sam dvije samačke regate i odjedrio sam oko 4000 milja kao samac na brodu. Dakako, ta saznanja su ograničena jer sam jedrio isključivo u Mediteranu, a nikad na Atlantiku, a uvjeti koji će biti tamo još su uvijek za mene nešto o čemu sam mogao samo slušati, a ne i iskusiti.

Inače, sama regata je u studenom, a najzahtjevniji njezin dio je prvi kad se treba spustiti od sjeverne Europe, od Bretagne do Pasata i na tom putu se može dogoditi da pušu jaki vjetrovi pa je tu trošenje materijala i ljudi najveće.

Pasati su vrlo postojani vjetrovi koji u području ekvatora pušu tijekom cijele godine od istoka prema zapadu.

– Ti vjetrovi vrlo su povoljni za prelazak oceana. To su vjetrovi koji su i Kolumba doveli do Amerike.

Je li ta druga sportska karijera nadomjestak za skijanje kojim bi se možda još bavio da nije potrošenih koljena?

– Jedrenje je iskaz moje želje za natjecanjem i svladavanjem novih izazova. Ja sam svjestan da to, ako ostanem u tome, neće biti na onoj razini na kojoj sam funkcionirao u skijanju.

Nedostajat će mu vremena da postigne istu razinu majstorstva.

– Čovjek nema dva života. Ja bih ponovo trebao biti mlad i posvetiti se tome bezrezervno, a ja više nisam u toj životnoj fazi.

Da je kao klinac došao u situaciju da mora birati između skijanja i jedrenja, a da ima sva ova saznanja o oba ta sporta, koji bi izabrao?

– Izabrao bih skijanje, po meni je ono na višoj razini nego jedrenje. Doduše, može se reći da ja to gledam subjektivno jer nikad nisam bio olimpijski jedriličar niti ću ikad jedriti u malim klasama. S druge strane, jedrenje čini puno širi spektar aktivnosti nego alpsko skijanje, ali još uvijek mislim da je postizanje vrhunskih rezultata u skijanju jedna od najtežih stvari u sportu uopće. Ono traži posvećenost od malih nogu, ima takve zahtjeve kakve mnogi drugi sportovi nemaju.

Je li Ivici motiv da postane prvi hrvatski sportaš iz zimskih sportova koji je nastupio na Ljetnim olimpijskim igrama?

– Ne, to mi nije motiv. Meni je samo važno osobno zadovoljstvo koje bih imao ako bih mogao nastupiti na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. Mene ne zanima spektakl, mene zanima natjecanje.

S obzirom na njegove pustolovne pohode Norveškom, Islandom i Grenlandom, je li odlazak na Južni pol još uvijek želja i naum?

– To više nije aktualno. Nije riječ o tome da je to preopasno, već o tome da smo htjeli srušiti rekord na putu na Južni pol. No, kada smo vidjeli koji se sve uvjeti tu trebaju poklopiti i koliko u to novca treba uložiti, onda sam shvatio da se to ne može izvesti. Trebalo bi godinama dolaziti na Antarktiku da bi mogao pogoditi dobre uvjete i to bi bio čisti rulet.

Kada shvatite koliki je Ivičin radijus kretanja i koliko interesa ima, postane vam jasno da njegova supruga Elin, koja mu je rodila četvero djece, zaslužuje “spomenicu obiteljskog pregalaštva”.

– Znate što. Sve što mislim o Elin stopit ću u jednu rečenicu, a ta je “ja imam jako dobru ženu”. Čovjek mora imati sreće u životu po tom pitanju.

Simpatična Elin u ovoj je priči nerijetko u ulozi Penelope, a Ivica u Odisejevoj.

– Da, ja joj nekad u šali kažem da je Penelopa.

Svoj njihovoj djeci nadjenuta su uobičajena hrvatska imena kao što su Ivan, Leon, Kata i Jana. Je li to nešto iz obiteljskog kontingenta?

– Neka imena smo imali prije u obitelji, neka su izvedenice istih, recimo Jana od Janice, a i baka je bila Janica. Imali smo prabaku Katarinu pa smo drugoj blizanki dali ime Kata.

Kako to da niti jedno od djece nije dobilo neko islandsko ime, s obzirom na majčine korijene?

– Elin ima trojicu braće i oni imaju dovoljno prilika davati djeci svoja imena. Na kraju krajeva, ja držim do hrvatskih imena, a Elin je to prihvatila. Doduše, među krsnim imenima naše djece ima islandskih imena, ali vam neću reći ništa više od toga.

Čime se bavi njegova, sportski, neponovljiva sestra Janica?

– Trenutačno je mama i čini mi se da u majčinstvu uživa sve više, a za ostalo morate nju pitati.

Ne želim birokratske funkcije

Je li njezinu starijem bratu bilo žao kada se Janica zahvalila na dužnosti državne tajnice za sport?

– Nije niti najmanje jer ona je na toj dužnosti bila izložena. Užasno je bilo ono što je doživjela u Supetru. To je jedna ljaga koja je teško izbrisiva. Tada sam bio ozbiljno zabrinut za nju. Čini se da se ona sada drži one “bježi, skrivaj se i šuti, ako hoćeš živjeti u miru”.

Ivica nam je više puta znao reći da njega dužnosnička karijera u sportu ne zanima.

– Možda zato što sam ja odveć konkretan. Još uvijek sam više čovjek od akcije nego od diplomacije i zavrzlama. Ja većinu stvari radim iz osobnog zadovoljstva, a u tome ga ne bih vidio. Tata me je nedavno pitao zašto se ja ne bih kandidirao za predsjednika FIS-a. Istina je, ja bih volio utjecati na politiku FIS-a, no to bi značilo da moram biti u uredima, da se s nekim polufrajerima moram boriti za stvari koje su očite. Zašto da ja trošim energiju na to, pa radije ću svako ljeto provoditi na Mljetu, jedriti, baviti se s podvodnim ribolovom, družiti sa svojom djecom...

Do kuda je dogurala ideja o snimanju igranog filma o Kostelićima u hollywoodskoj produkciji?

– Nemam pojma. Mi jesmo prije četiri godine razgovarali s nekim scenaristom jer njima je to jako zanimljivo. Oni to gledaju hollywoodskim očima pa ne znam koliko bi sve to odgovaralo istini. A istina je najbolja, no da je toliko zanimljiva, “Gospodar prstenova” ne bi bio snimljen.

Da je istina zanimljiva, snimao bi se film o stogodišnjem hrvatsko-turskom ratu, o Sisačkoj bitki, no dok ti se na povijesnoj sceni nude čuda, ljudi vole fantaziju i žele Harryja Pottera.