Osim što je dosegnuo novi osobni rekord (dosad je najviše zabio 17), 20-godišnji Ivica Zubac (216 cm) s tim je učinkom nadvisio čak i neke klupske legende. Jer, ni njegov idol Kobe Bryant nije u prvoj sezoni imao dvoznamenkasti učinak (koševi, skokovi) uz čak 25 postignutih koševa.
No, Ivica se tome uopće nije radovao. Štoviše, nakon 101:129 bio je potišten i samokritičan:
– Ništa mi ne znači ovih 25 koševa jer smo izgubili s 30. Radije da sam zabio pet i da smo pobijedili. A ovo kako smo igrali, svi se trebamo sramiti. Mlada smo momčad i trebali bismo biti sretni što smo uopće na NBA parketu.
Ivica se za svoje mjesto na parketu itekako bori, na svakom treningu, ali i u svojim izjavama:
– Volio bih igrati protiv startera. Mislim da mogu igrati protiv bilo kojeg centra iz ove lige. Želim dokazati da sam u najboljoj ligi svijeta s razlogom.
Dio trenerove rotacije Ivica je postao 12. siječnja, u 43. ovosezonskoj utakmici Lakersa, a od tada je imao četiri “double-double” učinka, a deset puta je imao dvoznamenkast broj koševa. A da do toga svega dođe zacijelo je pomogao i poguranac od novog dopredsjednika kluba slavnog Magica Johnsona.
A tko je taj mladac, za kojeg se zalaže i ponajveća klupska legenda? Navijačima Lakersa na to je ponudio odgovor klupski kroničar Mike Trudell u svom intervjuu:
Zoran Planinić je moj rođak
Na novinarev upit, Ivica se prisjetio svojih prvih koraka:
– Loptu prema košu počeo sam bacati s pet godina, kada smo se preselili iz stare u kuću koja je ispred imala koš standardne visine. S obzirom na to da je meni to bilo previsoko tražio sam oca da spusti taj koš, no on je odbio rekavši: “Jednog dana ćeš uspjeti.”
Koju godinu poslije pojavili su se i prvi Ivičini NBA snovi.
– Moj Čitluk je mali grad, ali svi vole sport i svaki klinac igra nešto, nogomet, košarku, tenis, rukomet odbojka... Osim toga, moj rođak s očeve strane Zoran Planinić igrao je u NBA.
Dakle, i u neposrednoj blizini imao je dokaz da se i iz Čitluka može do NBA lige?
– Kada je Zoran draftiran, svi mi klinci htjeli smo biti poput njega i svi smo vjerovali da je to moguće. Košarku sam počeo trenirati sa sedam godina, baš kada je Zoran igrao za Netse, no trenirao sam sa starijima od sebe, i po šest-sedam godina. Kad se igralo, trčao sam samo gore-dolje i nitko mi ne bi dodao loptu pa sam odustao od toga. No, tri godine poslije počeo sam ponovo igrati, pri čemu je novi trener puno radio sa mnom jer je primijetio da sam talentiraniji od ostalih klinaca. Isti trener, a riječ je o Ivi Bundiću, sada trenira mog najmlađeg brata Marija koji je čak i viši no što sam ja bio njegovih godina. Trener Bundić drži da je i bolji od mene s 14.
Osim 14-godišnjeg Marija, ima Ivica i Antonija (17), koji je zajedno s njim bio u Ciboni.
– Ispočetka Antonija košarka baš i nije puno zanimala, više su ga zanimale cure, automobili... No, on je visinom krilni-centar i brži je i veći atleta od mene. Otkako sam ja počeo igrati za Lakerse i on je postao ozbiljniji.
S 14 godina Ivica je napustio obiteljski dom i preselio u Zagreb gdje je krenuo u srednju školu.
– Kada sam počeo igrati košarku, na utakmicama naše seniorske momčadi, dvorana je uvijek bila puna i moj cilj bio je igrati ispred tih 1000 ljudi u Čitluku, a kada me pozvala Cibona, nisam mogao vjerovati. Vidjeti mamu, braću i sestru kako plaču nije bilo lako, no kako sam počeo živjeti s vršnjacima u Ciboninu stacionaru, nikad nije bilo dosadno i uz njih bi i zaboravio da mi nedostaje obitelj, udaljena 600 kilometara.
Američkom novinaru ispričao je i priču o mijenjaju škola.
– Prve godine promijenio sam četiri srednje škole. Najprije sam se upisao u vrlo zahtjevnu školu, pa sam zbog toga otišao u drugu koja je bila još teža. Treća škola bila je najlakša ikad pa sam imao sve petice, no bila je prelagana pa sam otišao u Ekonomsku školu.
U Ciboni sam igrao malo
I košarkaški počeci bili su teški.
– Kad sam došao u Zagreb, imao sam 186 cm i prve dvije godine nitko me nije doživljavao kao talenta. No, s 15 godina već sam imao 20 centimetara više i počeo igrati bolje, no onda me sustigla ozljeda zbog koje sam propustio cijelu sezonu. Kad sam imao 17, posuđen sam u Goricu za koju sam prosječno ubacivao 16-17 koševa pa su me vratili u Cibonu.
To ljeto Zubac je bio oslonac juniorske reprezentacije Hrvatske koja je postala doprvak svijeta.
– Bio sam treći strijelac Prvenstva i tada sam pomislio da bih ja doista jedan dan mogao dospjeti u NBA. Nakon što sam te jeseni dva mjeseca bio izvan stroja zbog ozljede, kada sam se vratio, igrao sam jako malo pa sam svom agentu rekao da mi potraži novi klub. Otišao sam u srpski Mega Leks iz kojeg su to ljeto draftirana još dvojica igrača.
Bez obzira na to što je izabran tek kao 32. pick, Zubac je isto ljeto otišao u NBA uz mnogo skepse.
– Mogao sam otići i u neki od euroligaša no onda bi me oni htjeli zadržati više godina pa bi odšteta za NBA bila visoka. Ovako sam otišao izravno i pokazalo se da je to bila dobra odluka.
Koliko god se puta uvjerio da mu je mjesto među NBA obručima, Ivica još zastane u nevjerici.
– Ponekad se zapitam je li ovo stvarno? Igram za Lakerse, kojima sam upravo pomogao da u Madison Square Gardenu pobijede Knickse!? Zar se to stvarno događa? Nekad doista ne mogu vjerovati da se sve tako brzo odvilo – zaključio je Zubac.
>>Za više sporta posjetite našu Facebook stranicu Večernji list - Sport
>>Zubac oduševio Amerikance briljantnom igrom, ali i ovom reakcijom nakon utakmice