Iz kuta invalidnih osoba: Uvjeti na stadionu su se dosta popravili

Prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije koju sam gledao uživo igrana je 8. listopada 2005. Bila je to odlučujuća utakmica za odlazak na SP u Njemačku 2006. i pobjeda protiv Švedske na Maksimiru 1:0. Od toga dana sam na svakoj utakmici reprezentacije u Maksimiru, a ponekada i vani. Zanimljivo je da na svakoj toj utakmici u prostoru predviđenom za osobe s invaliditetom srećete iste ljude i mogu reći da je to jedna prava navijačka skupina, ništa lošija od one na tribinama. Tamo zapravo možete primijetiti da nekim ljudima nogomet i navijanje znače jako puno u životu. To znam iz iskustva jer sam kao novinar radio prilog o navijačima s invaliditetom i osobno su mi tako rekli. Bilo je to na uzvratnoj utakmici Hrvatske i Turske u dodatnim kvalifikacijama za odlazak na Euro 2008. Kada vidite da čovjek na utakmicu iz Splita dođe u bolničkom krevetu na utakmicu protiv Srbije, onda je zaista lako povjerovati da nogomet diže volju za životom.

Inače moram istaknuti da uvjeti za osobe s invaliditetom od samog početka nisu bili baš idealni. Prilaz do mjesta gdje smo smješteni bio je katastrofalan. Svi smo bili smješteni na uzbrdici ispod zapadne tribine. Bili smo nagurani na malom prostoru. Nisi se smio micati ni previše skakati. Jednom sam skoro i nastradao. Na utakmici protiv Ukrajine. Nova rampa postavljena je za utakmicu protiv Bjelorusa i od tada je situacija puno bolja. Na utakmice reprezentacije ne dolaze osobe s invaliditetom samo iz cijele Hrvatske i među nama ima ljudi koji dolaze izvana. Ono što je zanimljivo nikada jest da nisam vidio gostujuće navijače među nama.. Budući da neki od navijača s invaliditetom vjerno prate svoje klubove, uvijek me zanimalo ima li rivalstava među njima. Dva dečka koja prate Dinamo po svuda rekli su mi da je uglavnom sve mirno, ali jednom su bili izvrijeđani u Vinkovcima.

Sada da se vratim na reprezentaciju. Od 2005 do danas bio sam na jako puno utakmica reprezentacije, čak i u Njemačkoj 2006. na Brazilu i u Austriji 2008. na Hrvatska - Poljska. No, od tada čekam samo jednu utakmicu, onu sa Srbijom. Konačno smo i to doživjeli. Došao je i taj 22. ožujak 2013. Mislim da se ova utakmica i ova atmosfera možda može mjeriti samo s onom protiv Engleske i pobjede 2:0. Utakmica sa Srbima i pobjeda 2:0 je ona o kojoj ćemo pričati svojoj djeci i unucima. Vatreni možda nisu odigrali spektakularno, ali ne treba kriviti njih. Igrate onoliko koliko vam protivnik dopušta, odnosno u ovom slučaju koliki vam otpor pruža. Srbija se pokazala izrazito lošom. Gotovo da nisu pružili nikakav ozbiljniji otpor, a naši su pokazali da su velika i iskusna momčad i da mogu utakmicu dobiti i na rutinu.. Hrvatska je odigrala dobro i podarila svojim navijačima veliku i važnu pobjedu od 2:0. Mogu reći da je čak i navijanje bilo dosta korektno, osim zviždanja na himnu, što se, budimo realni, po meni teško moglo izbjeći.  Čak je i onaj trenutak kada je cijeli stadion navijaču na istoku, koji je bakljom zapalio transparent, vikao glupane jako veliki napredak. Jednostavno utakmicu sa Srbijom ću dugo pamtiti. Osjećalo se cijeli dan nešto u zraku i pred utakmicu i na samoj utakmici. Ova utakmica je zaista bila posebna.