Hrvatska vaterpolska reprezentacija završila je i drugu fazu priprema za Olimpijske igre. Nakon bazičnih priprema u Kranju uslijedio je turnir na Sardiniji s kojeg se Tuckovi dupini vraćaju s dvije pobjede (Grčka, Italija) i jednim tijesnim porazom (Španjolska) protiv izravnih konkurenata za olimpijsko odličje. U posljednjoj utakmici na Sardiniji, u svojevrsnoj reprizi ovogodišnjeg finala Svjetskog prvenstva u Dohi, Hrvatska je pobijedila domaćina (9:8). A u toj psihološki vrijednoj pobjedi s četiri pogotka sudjelovao je naš najiskusniji igrač Maro Joković, 36-godišnji Dubrovčanin s kojim smo popričali o njegovu povratku pod hrvatsku zastavu.
Naime, naš najtrofejniji vaterpolist vratio se u reprezentaciju nakon tri godine izbivanja. Sportaš je to koji ima 58 osvojenih medalja, 38 klupskih i 20 reprezentativnih. Što je to što bi nekoga u 37. godini ponukalo da se vrati u nacionalnu vrstu? Je li to bila molba izbornika Tucka ili neki vlastiti poriv?
– Posljednjih godinu i pol intenzivirala se priča o mom potencijalnom povratku. Ja sam cijelo vrijeme u kontaktu s igračima i izbornikom, a prelomila je važnost natjecanja kao što su Olimpijske igre. Vrlo sam se rado stavio na raspolaganje. Izbornik je rekao da bi volio da budem dio olimpijske priče, a meni nije trebalo puno za konačnu odluku – kazao nam je ovaj fetivi jugaš.
Na meni je da se prilagodim
Nisu to Mari prve Igre pa da žudi za olimpijskom medaljom.
– Od kada znam za sebe, san je osvojiti olimpijsku medalju a o zlatu da i ne govorimo. Istina, za sobom imam nastupe na četirima Igrama i dvije medalje, zlato i srebro, no imam još želje za igranjem na najvišoj razini. Dokle god imam tog žara, dok osjećam nervozu pred važnu utakmicu, dok sam u stanju biti sto posto s glavom unutra, odgovor će biti vrlo jednostavan. Olimpijske igre naprosto su poseban doživljaj, posebniji od svih drugih velikih natjecanja.
Svojim povratkom među dupine preuzeo je svojevrsni rizik jer sada mnogi Hrvatsku, koja je svjetski prvak, vide i kao favorita za olimpijsko zlato. Jer, vratio se veliki Maro Joković.
– Ja sam pristigao u momčad svjetskih prvaka i na meni je da se ja prilagodim njima, a ne oni meni. Oni su svojim igrama i medaljama zaslužili da ih se smatra momčadi koja će biti u užem krugu pretendenata za postolje. A ja se nadam da ću svojim iskustvom i igrom tome pridonijeti.
Kako mu je bilo promatrati sve te uspjehe – a u pitanju su tri medalje (europsko zlato i srebro te svjetsko zlato) – postignute bez njega?
– S jedne strane dosta teško jer sam prvi put osjetio kako je to bodriti reprezentaciju s tribine i tek onda sam shvatio ono što su mi govorili moji kod kuće, a to je da je puno lakše igrati nego navijati. No, ja sam jako zadovoljan i sretan promatrao što se događa u bazenu.
S obzirom na to da u njegovoj medaljaškoj kolekciji ništa ne nedostaje jer ima sva moguća zlata (olimpijsko, svjetsko, europsko), dojam je da ovaj put više želi pomoći nekoj novoj reprezentaciji i svom sportu nego što želi obogatiti vlastitu vitrinu trofeja.
– Tako je. Kada malo promislim ja sam sada jedini iz one reprezentacije koja je u Londonu 2012. osvojila olimpijsko zlato. I zato bi mi bio gušt da ovi momci osvoje medalju, da osjete taj privilegij koji sam ja imao prije 12 godina.
Jokoviću će ovo biti pete Olimpijske igre, a ima osvojene dvije medalje i dva ispadanja u četvrtfinalu. Ima li on osjećaj da je neka od selekcija koje nisu uzele olimpijsku medalju (Peking 2008. i Tokio 2021.) bila kapacitirana za odličje?
– Gledajući i Peking i Tokio, odgovor u oba slučaja stane u jednu loptu. Od izravnog ulaska u polufinale u Pekingu nedostajala nam je jedna lopta protiv Amerikanaca, a u Tokiju smo u četvrtfinalu imali, s naše strane neshvatljiv, loš dan. Izgubili smo od Mađarske, kojoj smo pružili slab otpor, što nas je odvelo u borbu za peto mjesto. Dakle, imali smo mi kvalitetu za medalje i u Pekingu i u Tokiju, no olimpijski turnir daleko je najteži koji se u vaterpolskom svijetu igra i tu nema prostora ni za najmanji kiks, ni u skupini, a kamoli u četvrtfinalu.
Može li se uopće loš dan, onog časa kada ga osjetite, preokrenuti u dobar dan?
– Na loš se dan ne možete pripremiti, ali na mogućnost preobrazbe da. Kad prepoznaš da nije sve kako bi trebalo biti tada na scenu stupa mentalni dio priče. Glava je ta koja može premašiti taj fizički dio, snagom motiva i volje mogu se nadoknaditi nedostaci.
Zanimalo nas je i koje mu je od svih osvojenih zlata najslađe.
– Uvijek se spominje olimpijsko zlato iz Londona. Čak su i suparnici mnogo puta priznali da je to bio turnir koji je netko osvojio na najdominantniji način. Sve je bilo posloženo kako je trebalo biti, osvojili smo zlato bez ijednog poraza u skupini uvjerljivim pobjedama u četvrtfinalu, polufinalu i finalu. A za osvojiti takvo veliko natjecanje potrebni su nevjerojatno odricanje, trud i predanost. A nijedna medalja nije osvojena lagano, da nam se nešto ponudilo na pladnju. Za svaku od njih dobro smo se namučili.
Volim čitati svjetsku književnost
Za Jokovićeva igranja, dvaput je Hrvatska igrala utakmice za peto mjesto. Kakav je to osjećaj?
– Peto ili sedmo mjesto ne donose ništa i mi smo jedini kolektivni sport koji ima to razigravanje od petog do 12. mjesta. Za razliku od rukometa i košarke u kojima svi gubitnici iz eliminacijskih utakmica idu doma, a pobjednici ostaju, u našem sportu nakon poraza u četvrtfinalu morate nastaviti agoniju. Moramo igrati još dvije utakmice koje se ni nama ni suparnicima ne igraju. Osim toga, više to nije ni razina vaterpola koja je gledljiva i kakvom bi trebalo biti mjesta na Olimpijskim igrama.
A upravo je jedna takva utakmica, igrana u Tokiju 2021., našem sugovorniku bila posljednja u reprezentaciji. Je li tadašnji oproštaj bio rezultat zasićenja ili je naprosto tijelo počelo tražiti više odmora?
– Ja sam u reprezentaciji 15 godina pa je došlo do zasićenja, ne toliko fizičkog koliko mentalnog. Ako sebe ne mogu dati sto posto, a to igranje za reprezentaciju zahtijeva, onda se ni neću staviti na raspolaganje. Od tada su prošle tri godine, u kojima sam bio pasivni sudionik svega, i želja mi se vratila. Sada sam jako motiviran da reprezentacija bude dobra.
A obol će dati ne samo u napadu nego i u obrani, gdje je na desnoj strani uvijek dobro imati ljevaka.
– Od malih nogu učili su me da igram u oba smjera. Obrana je stvar anticipacije, čitanja suparnika i to mi dobro leži. Zapravo, meni je obrana uvijek bila važnija od samog napada. A puno je lakše kada imaš jednog, a kamoli dva ljevaka. I zato sam uživao igrati u tandemu s Xavijem Garcijom.
Sa suprugom Marijom Maro ima tri kćeri – devetogodišnju Sofiju, sedmogodišnju Lauru i petogodišnju Gloriju. Hoće li im preporučiti profesionalni ili samo rekreativni sport?
– Sport je jako pozitivna stvar u čovjekovu životu. Meni je profesionalni sport pružio dosta toga, toliko da se to ne može mjeriti. Iako je on sve samo ne zdrav. Ja nisam iz sportske obitelji i mene nije imao tko savjetovati, no volio bih im biti oslonac.
Kada imate tri kćeri, ima li tu prostora za sebe, za kakvu knjigu ili epizodu omiljene serije?
– Naše su cure nama centar svijeta i oko njih se sve vrti. Supruga i ja uspijemo se od opustiti kada nastupi tišina iza određenih sati. Te trenutke koristimo da i mi predahnemo. Knjige najčešće čitam na putovanjima i pripremama. Volim čitati djela dalmatinskog izričaja, poput Smoje, ali i svjetsku književnost poput Gabriela Garcije Marqueza kojeg sam cijelog pročitao. Trenutno čitam “Moby Dick” Hermana Melvillea – ispričao nam je ovaj diplomirani ekonomist koji je u svom sportu napravio svjetsku karijeru.