Boit je nosio kenijsku zastavu na Zimskim olimpijskim igrama u Naganu 1998., Salt Lake Cityju 2002. i Torinu 2006., a imao je namjeru završiti karijeru na Igrama u Vancouveru nastupom na utrci na 15 kilometara, ali ga je u tome spriječila bolest.
- Nažalost, nisam uspio ostvariti potrebna kvalifikacijske norme nakon što sam se razbolio. Sada sam odgodio svoju mirovinu do veljače sljedeće godine i Svjetskog prvenstva u Oslu. Nisam se trebao vraćati u Sjedinjene Američke Države nakon treninga u Finskoj prošle godine. Razlike u vremenskim uvjetima, od 19 Celzijevih stupnjeva ispod nule u Finskoj do +25 u Keniji, pa opet minus tri u Washingtonu, dotukle su me. Imao sam dugo povišenu temperaturu i neko vrijeme nisam mogao ni micati rukama. Šteta jer sam se dobro pripremio za Igre – rekao je Boit, koji je u Naganu završio posljednji, 92. na utrci na 10 kilometara klasičnim stilom.
U Salt Lake Cityju je osvojio 64. mjesto u sprintu, a u Torinu je bio 92. u utrci na 15 km klasičnim stilom.
Posebnu je medijsku pozornost Boit izazvao svojim nastupom u Naganu kada ga je slavni Bjørn Dæhlie, statistički najuspješniji skijaš trkač svih vremena i osmerostruki olimpijski pobjednik, dočekao u cilju i zagrlio nakon utrke u kojoj je prethodno pobijedio.
To je iskustvo toliko ganulo Philipa Boita da je jednog svojeg sina nazvao Dæhlie Boit.
znate kaj je bilo u Naganu?Čovjek stigao na cilj a svi vec bili otisli doma pa je jos morao pjesacit do Olimpijskog sela nekih 20 km.To ga je dotuklo i nikad se nije oporavio,jos je i dan danas bolestan...Ziva istina.