Legendarni Zlatko Cico Kranjčar, hrvatski sportski velikan, danas bi slavio svoj rođendan. Kranjčar je preminuo 1. ožujka 2021. godine, a povodom obilježavanja datuma njegovog rođenja, prisjetili smo se intervjua kojeg je njegov sin Niko dao za Večernji list u kojem je u emotivnoj ispovijesti govorio o očevim suzama u Berlinu na utakmicu protiv Brazila 2006. godine.
Toga 13. lipnja 2006. godine, uoči početka utakmice Hrvatska – Brazil na Olimpijskom stadionu u Berlinu, svijet je obišao dirljiv i nezaboravan televizijski kadar klupe hrvatske reprezentacije: suze izbornika Zlatka Kranjčara za vrijeme intoniranja Lijepe naše. Jedan Kranjčar – na žalost pokojni Cico – bio je u odijelu na klupi, a drugi Kranjčar, Niko, toga poslijepodneva u dresu Hrvatske, također s rukom na srcu, u prvih 11 vatrenih.
Osamnaest godina od toga znamenitoga događaja razgovaramo s Nikom Kranjčarem, danas 39-godišnjakom, reprezentativcem s 81 nastupom i tri velika natjecanja s Hrvatskom. I naravno prva tema: tatine suze u Berlinu.
- Tatino domoljublje, ljubav prema Hrvatskoj bila je evidentna i za vrijeme Jugoslavije, dok je igrao za Dinamo. Meni, pa i svima koji su znali tatu i njegovu povijest, njegovu životnu filozofiju i stavove – a on ih nikada nije skrivao – te suze, taj tatin emotivni trenutak u Berlinu nije iznenadio. Svoju Hrvatsku vodi na Svjetskom prvenstvu, protiv najjače momčadi na svijetu u povijesti, jer Brazil je uvijek glasio kao najbolja nogometna nacija, tako da se tati ispunilo sve ono što je sanjao od svoga djetinjstva, od igračkih dana. Danas kada razmišljam o tome i o tome govorim – uopće me svojom reakcijom nije bio iznenadio – kazao je Niko.
Utakmica s Brazilom i Lijepa naša na usnama bio je drugi Cicin vrhunac s nacionalnom selekcijom. Vaš otac bio je prvi kapetan Hrvatske u prvoj utakmici s SAD-om 1990. u Zagrebu.
- Da, tata je stalno bio isticao koliko je ponosan da je prvi put otkad je hrvatske samostalnosti baš on bio kapetan reprezentacije i kako nije ni sekunde dvojio hoće li igrati tu utakmicu. To govori o njemu kao o zaista iskrenome domoljubu. On je to zaista živio bez fige u džepu, oduvijek je to nosio u sebi.
Dok je Cico plakao stojeći ispred naše klupe s rukom na srcu, jeste li ga uspjeli vidjeti sa svoje pozicije na terenu?
- Nisam, zapravo mi je trebalo dosta vremena da osvijestim tu situaciju. A i da sam je vidio, tko zna što mi je drugi dan prolazilo kroz glavu. Bio sam igrač, reprezentativac, fokus mi je bio na drugim stvarima.
U Berlinu je 2006. Hrvatska igrala veliku utakmicu, i tada je u Njemačku bila ispraćena s velikim očekivanjima, kao i današnja Hrvatska, koja ipak iza sebe ima tri medalje, dok vaša generacija nije imala nijednu.
- Svi mi koji smo igrali za Hrvatsku oduvijek smo uoči velikih turnira stavljali smo pritisak sami sebi, isključivo zbog uvjerenja da smo uvijek dovoljno dobri za napraviti veliki rezultat. Mi smo tada bili prošli kvalifikacije bez poraza, usto smo u prijateljskoj utakmici pobijedili Argentinu, ali otkad znam za sebe, u kojoj god sam selekciji igrao za Hrvatsku, mi smo uvijek vjerovali da možemo pobijediti najjače reprezentacije na svijetu. Za nas vanjski utjecaj, odnosno pritisak nikada nije postojao. Kod mene je možda bio specifičan i izraženiji jer se uvijek provlačilo – zaslužujem li ja biti reprezentativac, na osnovu toga što je tata izbornik, i što sam prešao iz Dinama u Hajduk. Taj je moj pritisak bio nemjerljiv s onim iskrenim nogometnim pritiskom, a to je da dokažeš koliko si dobar na nogometnom terenu – rekao je Niko.
